Novi dom za dementne pacijente

Klaus Niel ispija zadnji gutljaj kave iz papirnate čaše i upućuje se prema seljačkoj kući koja i ne izgleda tako. U automobilu se još pitao hoće li zateći pravo seosko imanje sa životinjama i traktorima. Sada zvoni na vratima kuće u nizu od crvenih opeka. Izlet je to u neizvjesno. Jer Klaus Niel želi saznati je li žena koja će za nekoliko trenutaka otvoriti vrata osoba koja može zbrinuti u svom domu neku dementnu osobu. Riječ je o ključnoj fazi pilot-projekta Dijakonije u Düsseldorfu, humanitarne udruge njemačke Evangeličke crkve, u kojemu se pokušavaju udomiti dementne osobe.

"Hoćete li da odmah idemo u obilazak?", pita ga domaćica. Ne, on prvo s njom želi popiti još jednu kavu u trpezariji. Ovo je prvi put da je osobno došao ovamo, u mjesto od 3.000 duša 70-ak kilometara od Düsseldorfa. Do sada potencijalnu skrbnicu i njezinu obitelj poznaje samo preko telefona. Kada 47-godišnjakinja priča o svom iskustvu i kvalifikacijama, to zvuči kao idealni životopis za ovaj projekt: završena škola za medicinske sestre, rad na odjelu za gerijatriju, privatna njega i skrb o jednom starijem paru. A tu je još i iskustvo s 81-godišnjom damom koja živi s njima u kući već nekoliko mjeseci - u kući u kojoj živi nekoliko generacija s troje vlastite djece i jednom udomljenom kćeri. "Onda imate ogromno iskustvo, to je stvarno fenomenalno", zaključuje koordinator projekta za dementne osobe iz Dijakonije Düsseldorf.

Obitelj nije nužno pravo okružje

Prema navodima Ministarstva zdravstva, u Njemačkoj trenutno živi milijun i 400 tisuća oboljelih od demencije. Računa se da će do 2030. godine taj broj porasti na 2, 2 milijuna. Već sada se mnoge obitelji nalaze suočene s pitanjem: što sa svojim dementnim roditeljima ili supružnicima - njegovati ih kod kuće ili ih dati u dom? Dvije trećine se odlučuju za njegu kod kuće. Ali to ne mora biti nužno u vlastitoj obitelji, kaže Klaus Niel. Naprotiv. Ako se partner ili vlastiti roditelj počnu "gubiti" i postaju smušeni, mijenja se i njihova osobnost pa tako i odnosi s osobama u okolini. "Činiti nešto samo iz osjećaja dužnosti, ako uopće nemate interesa za to i ako vas to niti malo ne veseli - to na duge staze ne može dobro završiti", kaže Niel. Projekt düsseldorfske Dijakonije predviđa da dementna osoba kao "gost" živi u "normalnom" domu i ima "normalnu" svakodnevicu - bez tereta obiteljskih odnosa i veza. Važan kriterij izbora udomiteljske obitelji su prostorije novog doma. Tako Klaus Niel inspicira sobu za goste u kojoj bi trebao stanovati "novi član obitelji". Ona je u prizemlju i odmah je do kupatila koje bi gost imao na korištenje. Upravo idealno. Gost se može povući u svoje "odaje", a i domaćini imaju na prvom katu svoje carstvo. Nakon toga obilazi ostatak imanja.

Vani ga dočekuje oštar miris konjskog izmeta i štala. Čak se i osoba u invalidskim kolicima može bez pomoći vozikati po dvorištu - barijera nema. Iza sjenika se proteže ogromna livada - lijevo gaču guske, straga pasu konji, a između toga se šetkaju kokice, psi i mačke. To je doista pravo seosko imanje.

Nitko ne smije imati krive predodžbe

Obilazak i razgovor sa članovima obitelji podsjeća na neku vrstu castinga za cimere. Ispipava se teren, prolaze se pitanja koja su važna za funkcioniranje svakodnevice: ima li pušača? Vegetarijanaca? Ranoranioca? No prije svega si Klaus Niel pokušava predočiti kako bi se u svakodnevicu ove obitelji uklopila jedna dementna osoba. Na duge staze ili na kraći period od tjedan - dva.

Iskustvo u skrbi o dementnim pacijentima nije nužan preduvjet, ali je naravno plus. Tko se nekada u životu danonoćno brinuo o osobi koja je izgubljena u prostoru i vremenu jako dobro zna kako to može biti naporno. Koordinatorima projekta Dijakonije je važno da nitko nema krive predodžbe. Stoga i ozbiljni kandidati idu na dvotjedni pripremni tečaj. Na njemu se dobija manje stručnih informacija, a više naputaka kako razviti razumijevanje za drukčiju percepciju ljudi s demencijom, kaže socijalna pedagoginja Julia Richarz, koordinatorica projekta. Trenutno u obzir dolazi 11 obitelji.Tijekom školovanja i hospitiranja u jednom domu za pacijente s Alzheimerom testirat će se kako se kandidati pokazuju u praksi. Osim toga, cijeli projekt će znanstveno pratiti Sveučilište Witten-Herdecke koje je nadležno i za evaluaciju i kontrolu kvalitete skrbi.

Koji su motivi?

Što ove "kandidate" motivira za sudjelovanje u projektu udomljavanja dementnih osoba? Tko se to dragovoljno javlja da danonoćno vodi brigu o smušenim, senilnim ljudima koji su za njih potpuni stranci? Glavna motivacija većine njiih je, tvrdi Klaus Niel, želja da naprave nešto smisleno, da pomognu ljudima. "Od toga se sigurno neću obogatiti", svjesna je i jedna potencijalna skrbnica. Pitamo ju što je njezina motivacija? "Još kao mala sam naučila brinuti za druge, to jednostavno rado radim", kaže ona. Projekt financiraju Ministarstvo zdravstva i socijalno osiguranje savezne pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija. Svaka obitelj koja udomi nekog dementnog "gosta" trebala bi dobijati 1.000 eura mjesečno za njegu i stanarinu.

Ova ideja i nije sasvim nova: još od 1980. godine psihički oboljele osobe i invalidi se udomljuju u obiteljima. Ono što je u slučaju u pravilu starih ljudi s demencijom drukčije je da se stalno nameće pitanje: tko to dobrovoljno želi raditi?! I Hans-Jürgen Freter iz njemačke Udruge za Alzheimer je skeptičan: "Možda je to za nekolicinu ljudi dobar koncept, ali mislim da ne može biti rješenje za puno ljudi."

Na seoskom imanju koje je posjetio Klaus Niel eksperiment bi mogao uspjeti. Niel se nakon dva sata zadovoljno oprašta od potencijalnih skrbnika. Njegov posjet se isplatio. Vjeruje da bi obitelj koju je posjetio doista mogla pružiti novi dom jednoj dementnoj osobi. "Na mojoj listi pluseva ih je čitavo brdo", zaključuje Niel.