Novinari i humanitarci: simbioza koja krije rizike

Gdje je tajfun Haiyan najžešće harao? Valjda tamo gdje su nam to pokazale kamere informativnog programa, zar ne? Gdje je potres na Haitiju 2010. prouzročio najveću štetu? Valjda tamo odakle nas je izvjestio radijski reporter, zar ne? A gdje je 2004. tsunami bio najrazorniji?Tamo gdje nam je to opisao dopisnik nekih dnevnih novina, zar ne? - Ne, krivo! Primjer s Filipina pokazuje: pogođeni su bili svi dijelovi zemlje, ali pomoć i medijsko izvještavanje koncentrirali su se uglavnom na veliki grad Tacloban. UN-ov glavni koordinator za katastrofe Sebastian Rhodes Stampa je stoga upozorio: "Postoji opasnost da se previše usredotočimo na Tacloban." Pomoć, apelira on, mora hitno doprijeti i do drugih pogođenih regija, pa tako i mediji.

Kriva percepcija

Lako je objasniti zašto su se mediji fokusirali na Tacloban. Vodeće humanitarne organizacije danas su gotovo uvijek sa svojim press-službama na poprištu katastrofa. I mnogi novinari koji izvještavaju s krizom pogođenih područja putuju s humanitarnim organizacijama i tamo ostaju u njihovom stožeru. Takozvano "embedded novinarstvo", izvještavanje iz okrilja neke organizacije pod čijom su novinari zaštitom, je praktično. Ali ono se koncentrira na samo jedan dio pogođenog područja medijski potiskujući druga, možda teže pogođena područja, u drugi plan.

"To može dovesti do krive slike problema neke zemlje", kaže Hans-Joachim Heintze s Instituta za osiguravanje mira i međunarodnih humanitarnih prava pri Rurskom sveučilištu u Bochumu. A to pak može utjecati i na političke odluke o tome gdje i kako pomoći. Humanitarni aktivisti se protive toj teoriji i naglašavaju da odluke humanitarnih organizacija o tome gdje će se prvo otići ovise prije svega o situaciji na terenu. Steffen Richter iz humanitarne organizacije Humedica objašnjava: "U centre se ide automatski jer tamo postoji infrastruktura ili je, ako je grad razoren, barem nekada postojala."

Na Filipinima je Tacloban stoga bio logično polazište, jer je bio prilično razoren, dok je infrastruktura još funkcionirala, odnosno mogla je brzo ponovno profunkcionirati, prije svega zračne luke. Od tamo u međuvremenu pomoć odlazi i u druge regije, tvrdi Richter. Istina je da se iz Taclobana najviše medijski izvještavalo, ali on ne vjeruje da je to utjecalo na učinkovitost pomoći.

"Zaboravljeni konflikti"

Mediji ne stavljaju različite naglaske samo unutar područja pogođenih katastrofama. Postoje čitavi sukobi koje javnost uopće ne percipira i čije žrtve ne dobijaju nikakvu financijsku potporu, kao na primjer u zapadnoj Sahari koja je pod opsadom Maroka ili istočni Kongo, gdje uvijek iznova dolazi do ratnih okršaja.

Prema Richterovom iskustvu to umnogome ovisi o tome koliko se ljudi mogu identificirati s posljedicama neke katastrofe. Potresi i poplave događaju se i u Njemačkoj, ne u tolikoj mjeri kao sada na Filipinima ili kod tsunamija 2004. Patnje prouzročene ratom mnoge je teže približiti javnosti na Zapadu. Njih uzrokuju ljudi pa ljudi nisu sigurni je li njihove donacije idu u prave ruke

Što se donatori osjećaju bliže žrtvama, to su velikodušniji

Načelno humanitarne organizacije i mediji trebaju jedni druge. Za novinare često ne postoji niti jedna druga mogućnost da dođu do ratnih područja nego uz pomoć ovakve suradnje. A za humanitarne organizacije vrijedi: velika medijska pozornost znači i više donacija, pa čak ako se one ne mjere u eurima ili centima, objašnjava Burkhard Wilke, direktor Njemačkog državnog instituta za socijalna pitanja (DZI), koji provjerava što se događa s donacijama. "Iskustva pokazuju da su ljudi spremniji davati donacije, ako imaju neposredne i izvorne informacije i slike s mjesta događaja." Ujedno humanitarne organizacije koriste medijska izvješća kako bi opravdale odgovornost korištenja doniranih sredstava - što veliki donatori i zahtijevaju.

Steffen Richter je gotovo uvijek imao pozitivna iskustva u suradnji s medijima. Osoblje Humedice je ubučeno za odnose s javnošću. Osim toga organizacija pokušava uvijek biti u pratnji novinara i i daje im na raspolaganje svoje slike. To ima puno više efekta od od plaćenih reklama ili televizijskih spotova, kaže: "Naravno može doći do problema ako neki novinar želi putovati s timom humanitaraca, a u autu više nema mjesta". Ali često se rađa i pravi kolegijalni duh pa čak i duboko prijateljstvo između novinara i humanitaraca u operativnom području, priča Richter i dodaje kako većina novinara u osjetljivim situacijama u kojima treba odlučiti da li izvaditi kameru ili ne, na kraju instiktivno donese pravu odluku.