Nulti sat srpske povijesti

Srebrenica nije bila samo bolno kolektivno iskustvo za Bošnjake već i nulti sat srpske povijesti. Dva bliska naroda će zločinom ostati sudbinski povezana jače nego što ih je formula „bratstva i jedinstva“ mogla spojiti.

1.

14. srpnja 1995. moj sin je navršio mjesec dana. Vijesti u njemačkim medijima bile su zlokobne. Iz Bavarske su se  kobni događaji vidjeli jasnije nego iz Beograda pod informativnim kišobranom Miloševićeve klike. U Srebrenici je trajao pokolj za koji su Amerikanci nudili satelitske snimke.  Bio sam razapet između radosnog navikavanja na jedno novorođeno ljudsko biće koje nosi moje prezime i nezamislive količine smrti u kraju koji sam dobro poznavao – odrastao sam na pedesetak kilometara zračne linije od Srebrenice. Sunčani dani u tihoj njemačkoj ulici u Regensburgu osjenčani dalekim užasom. Sanjao sam loše, spavao malo. Osjećao sam nemoć. I stid. Nikada nisam vjerovao u silu i nasilje. Ratno finale, sa Srebrenicom, a kasnije i s Olujom, nametnulo mi je misao da su oni zbog kojih sam otišao iz zemlje konačno ostvarili svoj cilj. Nasilno razdvajanje naroda po svaku cijenu bilo je – pokazat će se – konačno.

Za mene je Srebrenica značila prije svega moralni poraz. Smatrao sam da su Srbi i Muslimani do te mjere bliski, da nisam bio u stanju razumjeti ideološkim projekcijama i višegodišnjim ratom utemeljenu mržnju. Zato što tu mržnju nisam osjećao.

Trijumfalizam zločinačkih gospodara Srebrenice registrirao sam kao čin bića s drugog planeta. Toliko su mi bili strani.  A stid sam osjećao zbog porijekla i jezika koji su me, htio ja to ili ne, povezivali s njima. Bankrot međunarodne politike ogrezle u pasivni cinizam, ubijanje zarobljenih bošnjačkih muškaraca, potpuno suludo čak i sa stanovišta srpskog nacionalnog interesa,  a kamoli sa stanovišta međunarodnog ili nacionalnog prava ili kršćanske etike – a ubojice su se pozivale na pravoslavlje – sve to je bilo toliko očigledno da nisam imao kud – morao sam priznati potpuni poraz svega u što sam vjerovao i čemu sam se nadao.

Konflikti | 09.07.2018

2.

Od tada sam u više navrata pisao o Srebrenici.  Rekao sam što se moralo reći.  Donijete su razne rezolucije. Podnesene pa odbijene razne tužbe. Ali mi se čini da je nešto bitno, možda najvažnije, ostalo neizrečeno.

3.

Srebrenica nije bila samo bolno kolektivno iskustvo za Bošnjake već i nulti sat srpske povijesti. Unatoč namjerama ubojica, ta dva bliska naroda će na paradoksalan način, zločinom, biti sudbinski povezana jače nego što ih je formula „bratstva i jedinstva" ikada mogla povezati. 

Zato odnos Srba i Bošnjaka više nije moguće misliti mimo Srebrenice. To krije jednu šansu i jednu zamku.

Šansa je mala, sićušna, ali je treba razmotriti. Između Banjaluke i Beograda pokušava se licitirati brojem ubijenih Bošnjaka, osporava se genocidna namjera i naposljetku, nude se srpske žrtve iz Podrinja kao dokaz da su „oni prvo klali nas". Kao da ubijeni Srbi mogu biti izgovor za ubijene Bošnjake.

Dragoslav Dedovic Kommentarbild App

Dragoslav Dedović

Ta politika imat će priliku za normalizaciju odnosa s Bošnjacima pod uvjetom da se prestane s igricama oko brojeva žrtava. Dokle god je minimiziranje broja žrtava ustaška gadost kada se radi o Jasenovcu, a stvar zdrave srpske patriotske skepse kada se radi o Srebrenici, neće biti normalizacije. Osim toga, još uvijek ima dovoljan broj Srba koji smatraju da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić „samo branili svoj narod“.

U kakvoj je vezi egzekucija golorukog čovjeka s obranom vlastitog naroda? Ne postoji  nijedan povijesni, faktički ili metafizički alibi koji bi se mogao dati tim srpskim izrodima koji su muškarce odvojili od žena i pobili ih. Bolje da se zapitamo koliko kratkovide gluposti i nečovječnosti treba biti koncentrirano na jednom mjestu da bi se dogodila Srebrenica?

Šansa je dakle tu ako intonacija ovog teksta postane dominantni srpski ton. Rekao sam da je šansa mala, ali nikada ne reci nikad.

4.

Zamka je podmukla, skoro nevidljiva. Pođimo od Bošnjaka. Njih preko Srebrenice vreba klopka srpskog jasenovačkog modela. Ukoliko instrumentalizacija sjećanja i bola završi u pretvaranju srebreničke traume u glavno mjesto bošnjačkog identiteta onda će Bošnjaci prije ili kasnije doći u dilemu koja je u srpskom slučaju bila razorna za Jugoslaviju. Naime, Bošnjaci će se zalagati za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu uz istovremene optužbe da su Srbi, bez kojih je Bosna također nemoguća, genocidni. To podsjeća na napore srpskih političkih elita da održe Jugoslaviju uz stalni prigovor Hrvatima, bez kojih je Jugoslavija bila nemoguća,  da su kolektivno odgovorni za Jasenovac. Kako graditi kuću sa svojim krvnikom? Svaki narativ koji identitete okuplja oko konzerviranih trauma mora računati s traumatičnim reakcijama.

Pridoda li se ovome Bleiburg kao indirektno antijasenovački narativ kod Hrvata (niste vi žrtve već mi) onda možemo Bosnu i Hercegovinu označiti kao državu sačinjenu od tri ekskluzivna sistema autoviktimizacije.

Mirsad Tokača je kao direktor Istraživačko dokumentacijskog centra i autor „Bosanskog atlasa ratnih zločina“ i „Bosanske knjige mrtvih“, dakle prije nego se aktivirao u politici, saznao skoro sve o smrti u BiH. Možda ga to čini gorkim kada se pita kako „normalizirati odnose s onima koji su do jučer htjeli da nas nema“.  Na to pitanje ni na jednoj strani za sada nema odgovora. I dokle god ga nema, žrtve će biti spominjane od komemoracije do komemoracije. Tokača bi rekao da je to pozicija „zarobljene žrtve". Empatija za stradalnike, jasna osuda zločina koji je netko počinio navodno u naše ime, je jedini izlaz iz ovog začaranog kruga.

5.

Naposljetku, preporučio bih svim mladim Srbima da makar jednom odu do Potočara. Ne mogu reći da me je moj posjet prije desetak godina promijenio. O zločincima sam mislio isto i prije i poslije mog boravka tamo. Ono što mi je utisnuto u sjećanje jesu razgovori s preživjelima. Shvatio sam da su žene koje su izgubile sve svoje muške članove obitelji zakovane za taj trenutak, da on za njih nikada neće proći. Shvatio sam da je taj trenutak, htio ja to ili ne, na neki način duboko povezan i sa mnom. Da je pripadanje odgovornost. Da je naša ljudska dužnost da konačno čujemo što nam pokušavaju reći ti unesrećeni ljudi.