Oživljavanje političkog mrtvaca

Ima li Jean-Claude Juncker uopće u svom uredu knjigu o europskoj povijesti? Ako je ima onda bi trebao pažljivo pogledati poglavlje o Europskoj obrambenoj zajednici. To je priča o tužnom neuspjehu koji se dogodio prije više od 60 godina.

Zanimljiva paralela sa sadašnjom situacijom je to što je plan nastao zbog jedne krize. U srpnju 1950. godine je Sjeverna Koreja uz pomoć Kine napala Južnu Koreju. Namjera je bila da se zemlja stavi pod komunističku vlast. U Europi se pojavila slična bojazan. Zbog toga su pod sloganom "zajedno smo jači", Francuska, Italija, Zapadna Njemačka i zemlje Beneluksa potpisale Ugovor o osnivanju Europske obrambene zajednice. Ugovorom je dogovoreno da snage sigurnosti ovih zemalja budu stavljene pod jedno vrhovno zapovjedništvo.

Velikim zemljama teško pada odricanje od suvereniteta

Plan je propao za četiri godine. I to u parlamentu tada najmoćnije članice – Francuske. Zašto? Zato što se „Grand nation“ nije željela odreći određene količine suvereniteta. Osim toga se akutni strah od rata u ljeto 1950. godine u kolovozu 1954. godine ponovo smanjio.

Dakle, dozvoljeno je postaviti banalno pitanje: što bi to u Parizu 2015. godine trebalo biti drugačije nego 1954. godine? Kako bi na primjer Francuska trebala nastaviti svoj veliki vojni angažman u Africi ako se o svakom detalju bude odlučivalo u EU-u? Nikako! Hoće li to dozvoliti? Naravno da neće! Dakle, Junckerova inicijativa je propala već na početku kao što se već jednom i dogodilo.

Tko će odlučivati o angažmanu njemačkih vojnika?

Junckerova inicijativa nema šanse za uspjeh jer je njezino obrazloženje jednostavno pogrešno. Juncker tvrdi da zajednička vojska može pokazati Rusiji da je ozbiljna kada je riječ o obrani europskih vrijednosti. Ponovo je dozvoljeno postaviti pitanje: što bi sa zajedničkom vojskom bilo drugačije? Zajednička vojska, čiji će angažman na početku krize biti kategorički odbijen, ne zastrašuje ništa više od 28 nacionalnih vojska čiji je angažman od početka isključen. Europska politika nije vjerodostojna prije svega jer europski političari često govore različitim jezikom i ne nastupaju jedinstveno. Dok na primjer većina želi izolirati Vladimira Putina, pojedinci ga posjećuju ili primaju u posjet.

Manje države su znatno odmakle

EU bi puno toga mogao naučiti od manjih država: većina tih država je svoje trupe odavno specijalizirala za pojedine rodove koji su potrebni NATO-u. Samo velike države, kao što su Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska i Italija drže „prodavaonice mješovite robe“ u kojima navodno mogu sve, a u stvari ne mogu ništa. Odbori za unapređenje specijalizacije i podjele zadaća na razini EU-a i NATO-a odavno postoje. Samo su njihovi dosadašnji rezultati skromni. Ponašanje velikih nuklearnih sila i onih koje u UN-u imaju pravo veta sprječava svaki napredak.

Još jedna napomena za Jean-Claudea Junckera: već deset godina na raspolaganju su europske trupe za brze intervencije u Europi, kao i kriznim područjima Bliskog istoka i Afrike. Odgovornost je na svakoj državi pojedinačno, a neki postrojbe su već primjerno organizirane multinacionalno. Samo što europske trupe za brze intervencije u posljednjih deset godina još nikada nisu angažirane, što je također pitanje zajedničke političke volje.