O djeci ulice u Nišu se nitko ne brine

S bocom punom sapunjave vode i četkom u ruci osmogodišnji dječak prilazi automobilu na jednom od najprometnijih raskršća u Nišu. „Daj neku paru da ti očistim šoferku".

Na ispruženu ruku s novcem i pitanje hoće li odgovoriti na par pitanja, poziva starijeg brata. Nema razgovora za medije, ali dok traje crveno svjetlo na semaforu, saznajemo da on ima 21 godinu, da svaki dan s braćom boravi na križanjima, bez obzira na vremenske uvjete. „Da zaradimo pare", dodaje on.

Mladi Romi i djeca najvidljiviji su upravo na križanjima i u pješačkoj zoni, kada sviraju ili prose. Iako ih ima gotovo na svakom koraku, to nije ni izbliza realna slika o tome koliko ih je zapravo - djece ulice.

Procjenjuje se da čak 35 posto Roma čine upravo djeca i mladi do 18 godina. Većina njih boravi na ulici zarađujući za porodicu. Sve ih više koji postaju ovisnici od droge ili se odaju prostituciji.

Novi Sad i Beograd su bolje riješili problem

Zahvaljujući postojanju svratišta, djeca ulice u Novom Sadu i Beogradu se imaju gdje skloniti tijekom dana. U Novom Sadu postoji jedno svratište, a u Beogradu je svratište na dvije lokacije.

Mina Lukić, koordinatorica usluge Svratište za djecu u Beogradu kaže da već sada, kada još nije nastupila hladna zima, u svratište prosječno dolazi stotinu djece dnevno, a da oba svratišta rade s preko 350 djevojčica i dječaka uzrasta od 5 do 15 godina.Ova svratišta nastala su još 2007. s idejom da djeca i mladi koji žive i rade na ulici imaju mjesto gdje mogu naći utočište, okupati se, oprati svoje stvari i osećati se sigurno. Svratište je otvoreno 365 dana u godini.

„99 posto naših korisnika su Romi. Ne postoji precizna statistika koliko je romske djece na ulici, ali pretpostavlja se da na području Beograda ima oko 2.000 djece i mladih koji rade na ulici. Izostanak precizne statistike je veliki problem. Jedan od razloga za ovo je i činjenica da djeca koja rade na ulici nisu prepoznata kao posebna kategorija djece, već se svrstavaju u neku drugu grupu koju naš sistem prepoznaje – djeca s problemima u ponašanju, djeca u sukobu sa zakonom i slično", kaže Mina Lukić.

Prema njenim riječima, pored čiste odjeće i mogućnosti da se okupaju, djeca na raspolaganju imaju tri obroka. Ručak je uvijek kuhano jelo, kaže Mina Lukić i dodaje da „je nutritivno dobro izbalansirano što je od velike važnosti jer je često to djeci jedini obrok tijekom dana".

Funkcioniranje dva beogradska svratišta mjesečno košta 15.000 eura, a koordinatorica kaže da im na mjesečnom nivou kompanije i građani doniraju gotovo još toliko sredstava u vidu odjeće, obuće, školskog pribora, hrane i sredstava za higijenu. Također, i donatori ih podržavaju u radu, među njima međunarodne fondacije i organizacije koje ih financiraju projektno.

Niš ima najviše Roma, ali nema svratište

Sve ovo ne postoji već godinama u Nišu, trećem po veličini gradu u Srbiji, iako u odnosu na broj stanovnika, Niš ima najviše Roma u od svih gradova u zemlji. Svratište za djecu ulice postojalo je od 2009. gotovo pet godina, i tu je dolazilo dvjestotinjak djece i mladih.

U to vrijeme organizacija Global fond financirala je sva svratišta u Srbiji, s ciljem da se smanji opasnost da djeca ulice postanu ovisnici o drogi i da se zuaraze HIV-om, kaže Boško Aleksić, tadašnji koordinator niškog svratišta.

"Kada se Global fond povukao, svratište u Novom Sadu je preuzela Ekumenska humanitarna organizacija, a u Beogradu ga je preuzela gradska vlast. Niš je tada imao velike financijske probleme i svratište nije imalo svoj prostor dodijeljen od grada, za razliku od druga dva svratišta. Svratište u Nišu je i tada imalo malo drugačiji koncept. Ja kao netko tko dolazi iz institucije, smatrao sam da mi treba da radimo na samouništenju, odnosno da postojanje svratišta obesmislimo i tako Centru za socijalni rad omogućimo da djecu ubaci u sistem, a porodice koje su nefunkcionalne, dovede u stanje funkcionalnosti", kaže Aleksić i dodaje da je tu djecu koja su dolazila u svratište Centar za socijalni rad evidentirao, da su neka djeca dobila zdravstvene knjižice, cjepljena su i slično.

Posao međutim nije okončan, svratište je zatvoreno, pa su niška romska djeca ostala na ulici bez mogućnosti popiti čaj u hladnim zimskim danima ili razgovarati s psiholozima. Ona svakodnevno peru stakla automobila na križanjima, prodaju olovke ili male mirišljave jelke za automobile, i povremeno uspiju zaraditi nešto novca koji nose svojim roditeljima. Većina građana ih ne primjećuje, a pred njima oči zatvaraju i nadležni.

Dušica Davidović koja je i u vrijeme postojanja niškog Svratišta za djecu ulice bila gradska vjećnica zadužena za socijalna pitanja, danas je zadužena za isti resor kao zamjenica gradonačelnice Niša. Za DW kaže da Niš radi na tome da se Svratište opet otvori.
„Tada, kada je svratište prestalo s radom, nije se ozbiljno shvaćao problem. Sada u vrijeme ove pandemije zaista je nužno smjestiti tu djecu u jedan prostor, skloniti ih s ulice. Zbog njihove sigurnosti. Jer, sva ova djeca izložena su najtežim oblicima nasilja. Njihove su porodice disfunkcionalne i praktično ih guraju na ulicu kako bi nešto zaradili", kaže Davidović.

Iako se, kakonavodi, ubrzano radi na pronalaženju prostora i na trajnom rješenju ovog problema, zamjenica gradonačelnice Niša ipak ne očekuje da se problem riješi tijekom zime, već najranije u proljeće.

Problem djece na ulici je vrh ledenog brijega

Osman Balić, predsjednik Lige Roma također ističe da je problem mladih među najvećim problemima koje Romi imaju, ali je u sjeni općeg stanja te manjine. „U vrijeme postojanja svratišta, bilo je značajno što su ta deca imala gdje ići. Broj takve djece je mnogo veći nego što mi mislimo jer je najveći dio romske mladeži ipak u romskim naseljima. Ova su djeca najvidljivija zato što su u centru grada. Ali i problemi djece koja nisu perači stakla na autima je ogroman", smatra Balić.

Ta djeca ili ne idu u školu ili prekidaju školovanje već nakon osnovne škole, što ih onda dovodi do toga da ne mogu naći posao i žive u siromaštvu. Zbog te socijalne zapuštenosti, često su podložni bolestima zavisnosti, što je još jedan od gorućih problema romske zajednice. Tu onda dolazi i opasnost od nasilja te od trgovine ljudima.

Balić dodaje da je nakon posljednjeg izvještaja podnijetog Europskoj komisiji prije desetak dana, Srbija dobila žuti karton zbog još uvijek nerješenog problema - pravne nevidljivosti djece Roma. „Mi smo u zadnjih desetak godina popisali djecu kako - tako, ali to je još uvjek problem. I nevladina organizacija Praksis sada je navodi da se taj problem mora riješiti, jer sumanuto je da dijete rođeno u zemlji čiji roditelji imaju podatke da su živjeli ovdje, ima problem s upisom u matične knjige".

Osman Balić kaže da za sada samo nevladine organizacije govore o tome, ali dodaje da to moraju rješavati država i lokalne samouprave. „Semafor je najbenigniji oblik njihovog pojavljivanja, tko zna što se sve dešava s tom djecom. Znamo i da su gladni, i da su nesigurni, i da su meta loših namjera", kaže Balić.