O financiranju predizborne kampanje u SAD-u
21. siječnja 2004Oglas
Prije dvije godine, kada je bankrotirao Enron, jedan od najvecih financijera predizborne kampanje sadašnjega americkoga predsjednika i kada je prije samoga kolapsa vladu zamolio za pomoc otvorena su brojna pitanja vezana uz sustav financiranja predizbornih akcija. Za kriticare je Enronov primjer bio dokaz potkupljivosti politicara: troškovi predizbornih kampanja su golemi, a politicari financijski ovise o donatorima. Koliko su jake politicke i financijske veze izmedu americke administracije i velikih donatora - pitanje je kojim se bavio i americki kongres, tako da je prošle godine uslijedila reforma dosadašnjeg sustava. Od sada su cekovi s velikim iznosima na racun stranaka u Sjedinjenim Državama zabranjeni.
U Sjedinjenim je Državama skupo voditi predizbornu kampanju: samo u izborima za kongres prije cetiri godine, stranke, kandidati i Politicko akcijsko povjerenstvo izdali su oko milijardu i 700 milijuna dolara. Iste te 2000. godine predsjednicki su izbori prema procjenama stajali više od tri milijarde.
Prikupljanje novca sastavni je dio utrke kandidata za najvišu dužnost u zemlji - a taj se posao promovira kao neka velicanstvena priredba koja bi trebala širiti optimizam i dobro raspoloženje u narodu. Na kraju pobjeduje onaj koji je ponudio najbolji show, smatra Josef Braml iz berlinske zaklade politickih znanosti: "Americka predizborna kampanja vrlo je povezana s financiranjem predizborne utrke - money talks, money metters - novac govori i novac je ono što je glavno. To znaci, vlo je važno vidjeti koliko novca potroše pojedini kandidati, ali i pojedine skupine koje se izjašnjavaju za nekog od kandidata."
2000. je predsjednik Bush za svoju predizbornu borbu prikupio nešto više od 190 milijuna dolara, a njegov tadašnji suparnik, Al Gore u akcijama prikupljanja novca navukao je 133 milijuna. - glavni su donatori uz sindikate, interesne skupine i privatne osobe, bila dobrostojeca poduzeca. Tada je nesretni Enron s gotovo dva i pol milijuna dolara bio u krugu 50 najvecih donatora, pri cemu je 73 posto novca dao republikancima, a 27 posto Demokratskoj stranci. Upravo kada je to prije dvije godine otkriveno protivnici takvog nacina financiranja predizbornih kampanja dobili su pravi argument za svoju tvrdnju da gospodarstvo time vrši prevelik utjecaj napolitiku, a kandidati postaju politicke marionete velikih poduzeca. Pravila su prošle godine izmijenjena i cekova s velikim iznosima više ne može biti. Dopušteno je da svaki pojedinacno može nekom kandidatu izravno dati donaciju od maksimalno dvije tisuce dolara, odnoso stranci oko 25 tisuca dolara godišnje. Ali kandidati su vec pronašli nacin i putove kako doci do što više novca. Prikupljanje donacija sve više se odvija indirektno. Kandidati više ne skupljaju novac pod vlastitim imenom, nego to za njih cine drugi. I dalje su dopuštene, ali i posebno unosne, takozvane donatorske vecere na kojima se u jednom danu prikupi cak 30 milijuna dolara i to na sljedeci nacin: financijski snažne grupacije, koje žele dati potporu odredenom kandidatu, pozivaju na jednu takvu priredbu na kojoj je gost predsjednicki kandidat. Samo pozivnica stoji nekoliko tisuca dolara, no osim toga se ocekuje da svaki gost velikodušnim cekom zahvali za veceru.
"Naravno da su u takvom sustavu zapostavljeni interesi, u kojima ne vlada takva financijska moc. Interesi koji mogu privuci novac imaju veci utjecaj na politicka zbivanja od onih koji se slabije mogu organizirati" primjecuje Josef Braml.
Uz te gala priredbe kandidati angažiraju profesionalno organizirane skupine koje prikupljaju novac. Kako bi zaobišli zakon, u njihovim se akcijama službeno nigdje ne pojavljuje ime kandidata. Vec mjesecima kontaktiraju s biracima pojedinacno - bilo telefonom ili preko e-maila, te ih mole za financijsku potporu.
Konacno, potporu kandidatima pružaju i odredene interesne skupine, takoder posrednim putovima. Na primjer, protivnici pobacaja prikupljaju novac koji nece doznaciti stranci, vec ce financirati televizijske spotove u kojima se potice zabrana abortusa, i na taj nacin mobiliziraju birace da glasuju za onog kandidata koji dijeli njihova stajališta.
Drugi primjer je akcija organizacije za zaštitu gradanskih prava "MoveOn", koju s pet milijuna dolara financira milijarder George Soros - video-umjetnici su pozvani da u klipu od 30 sekundi kažu zašto ljudi poput Georgea Busha ne smiju voditi nikakvu državu. Pobjednicki spot "Childs pay" zapravo je bez rijeci - na ekranu su djeca koja obavljaju poslove odraslih: u tvornici, na blagajni u supermarketu ili pri odvozu smeca. Kritika je to na sve veci proracunski deficit Sjedinjenih Država. Za emitiranje spota zaklupljena su elitna vremena najgledanijih americkih televizijskih postaja.
I tako, unatoc svim promjenama zakona - i ove ce godine u utrci za predsjednicko mjesto Amerikancima biti ponuden veliki show-program. A buduci da su kandidati sada još više upuceni na angažman interesnih skupina i razlicitih lobbyja, u javnosti moraju govoriti o temama koje su zanimljive tim skupinama. Inace ne mogu racunati na njihovu potporu. A ta nova vrsta politike, smatra berlinski politolog Josef Braml, mogla bi promijeniti ukupnu politicku klimu u Sjedinjenim Držvama.
U Sjedinjenim je Državama skupo voditi predizbornu kampanju: samo u izborima za kongres prije cetiri godine, stranke, kandidati i Politicko akcijsko povjerenstvo izdali su oko milijardu i 700 milijuna dolara. Iste te 2000. godine predsjednicki su izbori prema procjenama stajali više od tri milijarde.
Prikupljanje novca sastavni je dio utrke kandidata za najvišu dužnost u zemlji - a taj se posao promovira kao neka velicanstvena priredba koja bi trebala širiti optimizam i dobro raspoloženje u narodu. Na kraju pobjeduje onaj koji je ponudio najbolji show, smatra Josef Braml iz berlinske zaklade politickih znanosti: "Americka predizborna kampanja vrlo je povezana s financiranjem predizborne utrke - money talks, money metters - novac govori i novac je ono što je glavno. To znaci, vlo je važno vidjeti koliko novca potroše pojedini kandidati, ali i pojedine skupine koje se izjašnjavaju za nekog od kandidata."
2000. je predsjednik Bush za svoju predizbornu borbu prikupio nešto više od 190 milijuna dolara, a njegov tadašnji suparnik, Al Gore u akcijama prikupljanja novca navukao je 133 milijuna. - glavni su donatori uz sindikate, interesne skupine i privatne osobe, bila dobrostojeca poduzeca. Tada je nesretni Enron s gotovo dva i pol milijuna dolara bio u krugu 50 najvecih donatora, pri cemu je 73 posto novca dao republikancima, a 27 posto Demokratskoj stranci. Upravo kada je to prije dvije godine otkriveno protivnici takvog nacina financiranja predizbornih kampanja dobili su pravi argument za svoju tvrdnju da gospodarstvo time vrši prevelik utjecaj napolitiku, a kandidati postaju politicke marionete velikih poduzeca. Pravila su prošle godine izmijenjena i cekova s velikim iznosima više ne može biti. Dopušteno je da svaki pojedinacno može nekom kandidatu izravno dati donaciju od maksimalno dvije tisuce dolara, odnoso stranci oko 25 tisuca dolara godišnje. Ali kandidati su vec pronašli nacin i putove kako doci do što više novca. Prikupljanje donacija sve više se odvija indirektno. Kandidati više ne skupljaju novac pod vlastitim imenom, nego to za njih cine drugi. I dalje su dopuštene, ali i posebno unosne, takozvane donatorske vecere na kojima se u jednom danu prikupi cak 30 milijuna dolara i to na sljedeci nacin: financijski snažne grupacije, koje žele dati potporu odredenom kandidatu, pozivaju na jednu takvu priredbu na kojoj je gost predsjednicki kandidat. Samo pozivnica stoji nekoliko tisuca dolara, no osim toga se ocekuje da svaki gost velikodušnim cekom zahvali za veceru.
"Naravno da su u takvom sustavu zapostavljeni interesi, u kojima ne vlada takva financijska moc. Interesi koji mogu privuci novac imaju veci utjecaj na politicka zbivanja od onih koji se slabije mogu organizirati" primjecuje Josef Braml.
Uz te gala priredbe kandidati angažiraju profesionalno organizirane skupine koje prikupljaju novac. Kako bi zaobišli zakon, u njihovim se akcijama službeno nigdje ne pojavljuje ime kandidata. Vec mjesecima kontaktiraju s biracima pojedinacno - bilo telefonom ili preko e-maila, te ih mole za financijsku potporu.
Konacno, potporu kandidatima pružaju i odredene interesne skupine, takoder posrednim putovima. Na primjer, protivnici pobacaja prikupljaju novac koji nece doznaciti stranci, vec ce financirati televizijske spotove u kojima se potice zabrana abortusa, i na taj nacin mobiliziraju birace da glasuju za onog kandidata koji dijeli njihova stajališta.
Drugi primjer je akcija organizacije za zaštitu gradanskih prava "MoveOn", koju s pet milijuna dolara financira milijarder George Soros - video-umjetnici su pozvani da u klipu od 30 sekundi kažu zašto ljudi poput Georgea Busha ne smiju voditi nikakvu državu. Pobjednicki spot "Childs pay" zapravo je bez rijeci - na ekranu su djeca koja obavljaju poslove odraslih: u tvornici, na blagajni u supermarketu ili pri odvozu smeca. Kritika je to na sve veci proracunski deficit Sjedinjenih Država. Za emitiranje spota zaklupljena su elitna vremena najgledanijih americkih televizijskih postaja.
I tako, unatoc svim promjenama zakona - i ove ce godine u utrci za predsjednicko mjesto Amerikancima biti ponuden veliki show-program. A buduci da su kandidati sada još više upuceni na angažman interesnih skupina i razlicitih lobbyja, u javnosti moraju govoriti o temama koje su zanimljive tim skupinama. Inace ne mogu racunati na njihovu potporu. A ta nova vrsta politike, smatra berlinski politolog Josef Braml, mogla bi promijeniti ukupnu politicku klimu u Sjedinjenim Držvama.
Oglas