Obitelj u kojoj se djeci loše pisalo

U ovoj obitelji niste željeli biti dijete. Tu je nedostajalo ljubavi na svakom koraku. Osim ukoliko ste bili duhoviti i talentirani da privučete pažnju drugih, poput najstarije dvoje djece Erike i Klausa. Protiv njih srednji brat i sestra, Golo i Monika, nisu imali nikakvih izgleda. Omiljena je bila jedino Elisabeth, predzadnje dijete. Za najmanjeg Michaela od ljubavi više ništa nije bilo preostalo.

Dječaci su više vrijedili

Književna kritičarka Andrea Wüstner prije svega je proučavala pisma i dnevnike obitelji Mann. Naslov knjige "Uvijek sam se razljutila kad bih rodila djevojčicu", preuzet je iz jedne izjave Katie Mann. I Thomas Mann si je za prvorođeno dijete želio sina. To i nije bilo nešto neuobičajeno za Njemačku na početku 20. stoljeća. Svom bratu Heinrichu je pisao kako je u studenom 1905. bio razočaran nakon rođenja kćeri Erike. Katia, kako je ispričala godinama kasnije, nije bila razočarana, ona je bila ljuta. Uz to je dodala da joj nije jasno zbog čega je ljuta svaki put kad se rodi djevojčica.

Andrea Wüstner pokazuje i koliko je ambivalentan bio Katijin odnos prema ženama i vlastitoj ženstvenosti. Katia, koja je potjecala iz bogate židovske obitelji, najradije bi se bila mijenjala sa svojim bratom blizancem i sama bila muškarac. Jer muškarci su uživali više slobode. Udati se nije željela ni u kojem slučaju. Sama je promatrala koliko je njezina majka patila u braku s neizlječivo nevjernim mužem. Zbog čega je promijenila mišljenje i pristala na udaju s Thomasom Mannom, ne zna se. Samo zbog toga što je željela djecu, kao što je to kasnije jednom spomenula?

Sa svojim kćerima je imala odnos koji bi se mogao opisati kao nešto između nefunkcionalnog i lošeg. Njezin miljenik je bio i ostao Klaus. Eriku je prihvaćala, ali manje kao kćer, više kao prijateljicu kojoj se povjeravala i kao poveznicu s ljubljenim sinom. Moniku uopće nije prihvaćala. Bila joj je preslaba i preženstvena. Elisabeth je prepustila mužu Thomasu.

Moć i intrige

Umjetnički nadareno bilo ih je svih šestoro. Pisali su, slikali i svirali različite instrumente, a imali su i sreću da su ih u tome poticali roditelji. Istovremeno su morali biti spremni pretrpjeti oštre kritke, ukoliko nisu ispunjavali roditeljska visoka očekivanja. Pri tom je posebno bilo teško onim najmlađima koji su se uza sve još morali dokazivati i protiv svoje starije braće i sestara Erike i Klausa. Erika im je još dodatno postavljala klipove pod noge jer je svoju mlađu braću i sestre stalno ocrnjivala pred roditeljima. Nju Andrea Wüstner nije predstavila u lijepoj slici. Isto vrijedi i za Elisabeth Mann-Borgese, mezimicu Thomasa Manna. Elisabeth, koja se udala za 36 godina starijeg pisca i povjesničara Giuseppea Borgesea, nikad ne bi stala na stranu svojie slabije braće i sestara Monike, Michaela i Goloa, već je samo imitirala stariju Eriku.

Droga i alkohol

Kao djeca čuvenih roditelja potomci Thomasa Manna su kao umjetnički talentirani uživali mnoge prednosti, ali s druge strane nije im uopće bilo lako. Njihovo ime je bilo i breme jer je poticalo visoka očekivanja. Zbog toga su svi, netko više netko manje, patili. Ako netko pobliže promatra živote djece Thomasa Manna, gotovo da se uplaši količine alkohola, tableta i teških droga koje su ona godinama uzimala. Svi osim Elisabeth su imali suicidalne porive, ne samo Klaus, koji si je 1949. uistinu i oduzeo život. Katia i Thomas Mann to su prihvatili i kao da se nikad nisu upitali zbog čega su im djeca tako labilna. I zbog čega su cijeli život bila toliko ovisna o roditeljskoj kući. I kao odrasli dijelom su još uvijek živjeli kod roditelja. Erika se kasnije čak u potpunosti ponovno uselila.

Andrea Wüstner ponekad ipak u psihologiju i međusobne konflikte Mannovih ulazi previše jednostrano. Članovi obitelji Mann dolaskom Hitlera na vlast bili su pogođeni na više načina: kao židovi, tzv. polužidovi, kao umjetnici, homoseksualci te kritički nastrojeni intelektualci. Progon, bijeg i egzil bacili su sjenu na odnose u obitelji, utjecali su na njih i kvarili ih. Obitelj Mann je uistinu bila privilegirana i nije nikad patila od materijalne nestašice, ali je zbog nacionalsocijalizma umjetnički bila okovana.U drugim okolnostima ova bi se nadarena djeca bila mogla drugačije razvijati.

Autor: Heide Soltau/ Snježana Kobešćak

Odg. ur.: D. Dragojević