Pčelinji otrov iz Prijedora na američkom tržištu

Na četrdesetom kilometru iz Banja Luke prema Prijedoru desni odvojak ceste vodi u Kozarac, lijevi u Trnopolje. Nekada napušteno i prazno, ovo povratničko mjesto u prijedorskoj općini danas je izgrađeno i prilično moderno. Rijetke su kuće bez fasade, a prateći objekti i oranice ukazuju da se stanovništvo bavi poljoprivredom. Asfaltiranim putem stiže se do manjeg proplanka, na kojem su nanizane šarene košnice koje narušavaju siječanjsko sivilo.

Sulejman Jakupović objašnjava da je potencijal cijelog Potkozarja ogroman. Zemlja je plodna, voda čista, a narod vrijedan. Međutim, ljudi je u ovom kraju sve manje. Iako su se mještani u velikom broju vratili na svoja ognjišta nakon rata, oni koji su djetinjstvo proveli u skandinavskim zemljama ili u Njemačkoj svoj život ne vide na selu. Dolaze jednom godišnje. Za razliku od većine susjeda, Jakupović je izbjeglištvo proveo u BiH, a ne u inozemstvu. Po povratku u Trnopolje počeo je od nule. Odlučio je da novi početak bude uz pčele. One su ga kaže, smirivale i vratile u ravnotežu.

„Pčele donose čovjeku poseban mir. Život uz njih je jednostavan i opušten. Teško ćete sresti nervoznog i ljutog pčelara“, ističe Suljo. Košnice u Trnopolju su tek desetina njegovog pčelinjeg blaga. Ostatak je na Kozari, Manjači, u Drvaru i drugdje.

„Pčela je čudo Božje“

Ponosno za sebe kaže da iskoristi baš sve što pčela daje. Med, polen, propolis i matičnu mliječ Sulejman već odavno proizvodi. Nedostajao je samo još jedan, najdragocjeniji pčelinji proizvod – otrov ili apitoksin. Sulejman Jakupović prvi je i jedini u BiH koji se bavi ovim poslom.

Godinama je izučavao tehniku prikupljanja otrova. Sve ga je, kaže, vodilo na krivi trag.

„Literatura nije pouzdana, internet pogotovo. Ljudi koji to pišu očigledno nisu u praksi isprobali teoriju. Tako da sam dugo lutao u pogrešnom smjeru“, objašnjava on.

Učio od Kineza

Jedini način da „ispeče“ zanat, bio je da uči od majstora ovog posla. Sulejman je otputovao u Kinu i tamo savladao tehnologiju.

„Otrov skupljam pomoću ovog aparata“, pokazuje Jakupović naizgled jednostavnu napravu koja se sastoji od staklene ploče s rešetkom i manjeg transformatora. Za jednu je platio 500 KM.

„Aparat se prikopča na struju. Potom šalje određenu frekvenciju koja provocira pčele da ubadaju u staklo. To traje nekih sat vremena, one prestaju napadati ploču, a ja izvučem staklo s kojeg stružem otrov.“

Riječ je o potpuno bezopasnom i humanom procesu, kaže Sulejman:

„Pčela ostavlja otrov ali to je ne ugrožava. Inače, kad pčela ubode u nešto ona gubi žalac i ugine. Međutim, staklo to sprečava, na njemu ostavi malu količinu otrova a žalac zadrži“, dodaje on.

Liječi reumu, artritis, išijas, astmu, psorijazu...

Za sedamnaest dana tri košnice proizvedu jedan gram otrova. Sezona traje svega tri mjeseca, od travnja do sredine srpnja. Jasno je da su proizvedene količine u jednoj godini vrlo male, iako Sulejman ima 500 košnica.

U 2014. godini dobio je pola kilograma zbog loših vremenskih uslova, a u prethodnoj kilogram otrova. Gram košta u prosjeku pedeset dolara. Sve što proizvede, odmah i proda.

„Već u srpnju nisam imao ništa. Sve sam poslao za Ameriku, njihovom ministarstvu za ekologiju, lov i ribolov. Od ljetos do sada sam imao stotine poziva, farmaceutske kuće širom svijeta traže otrov, ali zaliha nema“, ističe Jakupović.

Vlasti nezainteresirane

Dok američke i europske firme i laboratoriji pokušavaju doći do ovog potkozarskog pčelara, vlasti i resorna ministarstva iz RS i BiH se ne oglašavaju. „Na registraciju pčelinjaka sam čekao dvije godine, što dalje da vam pričam. To su obične tablice za kombi, da mogu voziti košnice bez straha od policije.“

Ističe da je ova djelatnost u BiH nepravedno zapostavljena i da su se pčelari jednostavno okrenuli sebi i svojim kupcima.

„Mogli bi u pčelarstvu zaposliti nekoliko tisuća ljudi, uz dobre projekte. Mi koristimo samo dvadeset posto prirodnih resursa, ostalo propada i ide u zrak."

Od ovog posla se, kaže, može dobro zaraditi. Njegova četveročlana obitelj živi isključivo od pčela. Ove godine planira proširiti pčelinjak na tisuću društava. To je, ističe najviše što može imati. Jer sve preko toga ne bi mogao održavati:

„Moj dan počinje u četiri sata ujutro. Zimi se uređuju košnice, priprema se teren. A ljeti je još više posla. Pored mene i supruge, sezonski angažiram tri čovjeka koja rade za mene.“

Iscjeljujuće ali i opasno

Apitoksin je u kontroliranim uvjetima jedan od najzdravijih, potpuno prirodnih preparata. Koristi se u liječenju četrdeset različitih autoimunih bolesti. Ljekovita svojstva otrova navedu mnoge na to da se sami liječe. Naš sugovornik se ne upušta u to. „Pčelari liječe ljude ubodima pčela, ali to može biti jako opasno. Terapija za reumu sastoji se od 17, u jednom gramu je 90.000 uboda. Pa sad zamislite koje su to doze. Bez laboratorijske kontrole je zaista rizično“, napominje iskusni pčelar.

Osim blagotvornog djelovanja koje pčele imaju na njegovo mentalno zdravlje, Sulejman, kako kaže, pretrpi dovoljan broj uboda u toku godine, da mu ovaj bijeli prah za sada ne treba.

Često ga kontaktiraju kolege s prostora bivše Jugoslavije. Raspituju se i traže savjete. Uvjeren je da će za deset godina bar stotinu bosanskohercegovačkih pčelara proizvoditi pčelinji otrov.