Odluka bez alternative

Da odmah razjasnimo: za huškanje naroda ne kažnjavaju se samo oni koji poriču holokaust nego i svi oni koji vrše radnje poput onih iz vremena vladavine nacionalsocijalista. Da se holokaust dogodio - što Zündel izričito poriče - je činjenica. Niti jedan povijesni događaj u 20. stoljeću nije intenzivnije istražen. Kada ga netko poriče, onda to nije samo mišljenje koji ljudi poput Zündela izražavaju i koje bi možda kao takvo bilo zaštićeno u okviru prava na slobodu mišljenja. To je više iznošenje činjenice koja je očito i svjesno neistinita. A tu je riječ pravde jasna: Savezni ustavni sud kaže da svjesno ili dokazano neistinito iskrivljavanje činjenica nije zaštićeno pravom an slobodu mišljenja. Jer tko poriče holokaust, ne čini to slučajno, nego smišljeno i to s određenim ciljem – sudbina Židova u nacionalsocijalizmu trebala bi biti predstavljena kao izmišljotina, a istovremeno se s time povezuje navodno pljačkanje Njemačke od strane Židova. To, pak, točno odgovara anitisemitskoj ideologiji nacionalsocijalista koja je Židove izabrala kao žrtvene jarce – njih i ostale manjine.

Suočavanje s vlastitom prošlošću za Nijemce je bolan proces. S obzirom na dimenzije nacističkih zločina, to poglavlje se ne može jednostavno zatvoriti. A u to suočavanje spadaju i sudski procesi s onima koji još uvijek ništa nisu naučili. Inače, da spomenemo i ovo: poricanje holokausta nije kažnjivo samo u Njemačkoj, nego i u Francskoj, Velikoj Britaniji, Austriji i Švicarskoj. No s obzirom na njezinu povijest, Njemačka u tom pitanju snosi najveću odgovornost. Kada se baš tu ne bi u ovakvim slučajevima izricala najviša kazna, bio bi to za inozemstvo fatalan signal.