Opasni svemirski otpad

U međuvremenu je taj otpad postao velikim problemom za budućnost svemirskih letova – kako spriječiti otpad u zemljinoj orbiti bila je tema međunarodne konferencije koja je u Darmstadtu okupila dvjestotinjak stručnjaka.

Od kraja pedesetih sa Zemlje je u svemir odletjelo više od četiri tisuće raketa, međutim samo se dio njihovih izgorjelih potisnih stupnjeva srušio nazad na Zemlju. Istrošeni dijelovi raketa uglavnom ostaju u svemiru i oko Zemlje tako munjevitom brzinom kruži gomila otpada – 13000 dijelova veće je od deset centimetara, a više od 300 milijuna veće je od centimetra. Već i ti najmanji dijelovi mogu nanijeti znatne štete na satelitima, sondama i letjelicama. Rüdiger Jehn iz Europskog kontrolnog centra za svemirske letove u Darmstadtu redovito mora kontrolirati i pomicati satelite kako bi izbjegao koliziju: «S našim Envisat – satelitima prošle smo godine imali tri manevra izbjegavanja sudara, što znači da smo tri puta u godini morali prekinuti funkciju tih satelita, morali smo ih isključiti, maknuti s putanje i ponovno vratiti na njegovu poziciju, a tako su se na cijeli jedan dan izgubili znanstveni podaci. Ako se tako što dogodi tri puta godišnje, još je i prihvatljivo. Ali, ako u buduće do toga dođe sve više, nastat će problem.»

Već i komadić veličine jednog centimetra može probiti vanjski zid svake svemirske letjelice, tvrde znanstvenici. Objekti se u zemljinoj putanji kreću velikom brzinom i kod sudara oslobađaju puno energije. Neovisno o stalno novom otpadu, koji misije bacaju u svemir, već postojeći ostaci se umnožavaju u trenutku kada u svemiru eksplodiraju ostaci goriva u odbačenim raketnim stupnjevima. Dijelovi otpada se multipliciraju, ali i postaju sve manji, naglašava Heiner Klinkrad iz Europske svemirske organizacije ESA-e: «Stravičan bi scenarij bio da se fragmenti sudare jedni s drugima, što bi bilo potpuno nekontrolirano. Nitko ne bi više imao nikakav utjecaj na to.»

Kako je istaknuto na konferenciji, Europljani namjeravaju vlastitim kontrolnim sustavom zaštititi europske satelite i svemirske letjelice od letećeg otpada. Do sada je američka vojska dostavljala potrebne informacije, no na to se ne može zauvijek osloniti, upozorava Klinkard: «Sustav, kako je predloženo na konferenciji, sastoji se od radarskog sustava koji bi se idealno mogao postaviti u Španjolskoj. Uz to bi bila mreža teleskopa u akvatorijalnim regijama, oko cijelog globusa.»

Znanstvenici predlažu da sve svemirske organizacije prihvate zajedničke norme koje bi odredile da sve buduće svemirske misije i projekti budu provedene bez ostavljanja smeća za sobom. Za sada se pokušava izbjeći nastajanje novog smeća i time da se spriječe nekontrolirane eksplozije kojih je trenutno četiri i pol godišnje. No, to je, kako kaže Heiner Klinkard, tek kratkoročno rješenje: «Dugoročno se međutim mora uvidjeti da se kolizije mogu spriječitii samo ako se iz orbite povuku objekti s kojima može doći do sudara. To se može postići ili povećanjem njihove putanje, ili tako da se objektima staza spušta, gdje će ga uhvatiti satelit, a do pada (na Zemlju) dolazi unutar 25 godina.»

Ulaskom u zemljinu atmosferu odslužene rakete, sateliti i njihovi dijelovi izgore. Trenutačno oko Zemlje kruži 600 aktivnih satelita, a većina otkrivenog smeća orbitira blizu Zemlje, do oko 1.900 kilometara iznad površine, što je visina najkorisnija za satelite.