Opasnost za kanadski multikulturalni projekt

Bio je to dvostruki napad za drugu najveću (po površini) zemlju na svijetu. Sigurno je da je i proteklih godina bilo pokušaja terorističkih napada u Kanadi, ali su svaki od njih na vrijeme uspjele spriječiti kanadske snage sigurnosti. Ovaj put se to nije dogodilo. Dva napada, kako se pretpostavlja, islamistički inspiriranih atentatora u nekoliko dana su Kanadu učinili poprištem globalnog terorizma.

Vjerojatno je još veći šok za Kanađane bio što se drugi napad nije, kao što je bio slučaj sa prvim, dogodio u Montrealu ili nekoj drugoj metropoli, već u mirnoj prijestolnici Ottawi. "Da se takvo što dogodi u Montrealu, to ne bi imalo toliki utjecaj na stanovništvo, kao što je imalo u Ottawi“, kaže Ursula Lehmkuhl, profesorica za međunarodnu povijest na Sveučilištu u Trieru. "U Montrealu se uvijek nešto događalo, ali u Ottawi, tom malom uspavanom gradu, to je šokiralo naciju“, dodaje Lehmkuhl, koja je i predsjednica Društva za kanadske studije.

Više nadzora

Reakcija kanadske vlade bila je brza i jasna. Konzervativni premijer Stephen Harper je u obraćanju naciji najavio da njegova zemlja neće dozvoliti da ju se zastraši i da će pojačati borbu protiv terorizma. Neil MacFarlane, profesor za međunarodne odnose na Univerzitetu Oxford podrijetlom iz Kanade, također je uvjeren da se na političke posljedice napada neće dugo čekati: "Polazim od toga da će se intenzivirati ciljani nadzor, i da će ubuduće biti osjetno teže djelovati organiziranim skupinama povezanim s ‘Islamskom državom‘ i Al Kaidom.“

Dogledno proširenje nadzora i kontrole potencijalnih terorista u Kanadi je razumljivo obzirom na napade i angažman te zemlje u ratu protiv IS-a u Iraku , ali nosi i određeni rizik za sjevernoameričku državu. Čak se i kanadsko društvo koje se, ističe MacFarland, tradicionalno smatra „prizmom multikulturalizma“, znatno promijenilo pod vodstvom premijera Harpera. „To ima veze s tim da je Harper za svoje vladavine zastupao politiku kojom je ograničavao politiku prethodnih vlada, a koja je išla u smjeru multikulturalnosti i različitosti. Na taj proces sam već jednom ukazao kao na `izbjeljivanje Kanade‘ (engleski: whitening of Canada)", kaže Lehmkuhl.

Bez okruglih stolova

Taj trend bi se mogao još zoštriti. Harperov liberalni prethodnik Jean Chretien je poslije napada 11. rujna 2001. etablirao okrugle stolove na kojima su sudjelovali predstavnici etničkih i vjerskih grupa u zemlji. Od Harpera se to ne može očekivati, smatra Lehmkuhl.

U Kanadi, kaže MacFarlane, žive mnogi muslimani, mirno, razbacani na cijeloj teritoriji zemlje, bez da je to do sada za većinu Kanađana bila bitna tema. "Sada postoji opasnost da ljudi počnu o tome razmišljati i brinuti se. Iz toga proizilazi i opasnost da će zbog toga opstanak i daljnjaa izgradnja našeg multikulturalnog i multietničkog projekta postati teža“, pribojava se MacFarlane.

Odbijanje islama

Prema prošlogodišnjim podacima kanadskog Ureda za statistiku, islam je u ovoj zemlji postao najbrže rastuća religija. Udio muslimana u ukupnom broju stanovništva iznosi 3,2 posto. Istovremeno, očito je da sve više Kanađana ima negativan stav prema islamu. Na temelju jedne prošlogodišnje studije, stav Kanađana prema islamu se dramatično pogoršao. Više od pola stanovnika (54%) je 2013. izjavilo je da ima negativan pogled prema islamu. U Quebecu, čija pokrajinska vlada vodi debatu o društvenim vrijednostima, koja je prema mišljenju kritičara primarno usmjerena protiv muslimana, stopa onih koji su odbacivali islam je 69%.

"Moguće je da je to samo najava onoga što ćemo uskoro moći promatrati na razini cijele zemlje Kanade, a to je da politika zauzme oštriji stav“, kaže Lehmkuhl.

Pitanje za Europu

I za Europu bi napadi u Kanadi mogli biti najava sličnih tendencija. "Problem organiziranog terorizma ili ´oponašanja´ terorizma će u idućim mjesecima, zbog situacije u Iraku i na sjeveru Sirije, postati vjerojatno još ozbiljniji“, tvrdi MacFarlane. Iz toga bi se pred multikulturalnom Europom moglo pojaviti pitanje na koje do sada nije eksplicitno odgovoreno, smatra MacFarlane.

"Zanimljivo mi je da je pitanje: ‘Koliko smo toga spremni žrtvovati da bi zaštitili zemlju?' u Americi postalo jedna od važnijih političkih tema, a u kontinentalnoj Europi to još nije izazvalo usporedivu političku debatu“.