"Opraštamo ubojicama našeg sina"

Bila je topla noć tog petka u svibnju 2001. kad su se Christopher i Philip Donovan uputili u posjet prijatelju u Surreyu na jugu Engleske. Bili su odlično raspoloženi pred nadolazeći vikend i hodajući ulicama su pjevušili pjesmu skupine Oasis. No onda im je put prepriječila skupina pijanih mladića koji im nisu dali da prođu dalje. U jednom trenutku je jedan od mladića udario Philipa u lice i oborio ga na zemlju. Kad je Chris htio pomoći, pijani mladići su navalili na njega, uvijek iznova udarajući ga nogom u glavu da bi ih na koncu ostavili na ulici kojom je tekao promet.

Ubrzo nakon toga, roditelje dječaka Ray i Violet (na naslovnoj fotografiji) je probudilo glasno kucanje policije na vrata, pozivajući ih da odmah dođu u bolnicu: Chris je teško ozlijeđen. "Čekali smo u toj prostoriji i došli su i rekli da mu je polomljena skoro svaka kost u tijelu, a ako i preživi, da će mu mozak biti oštećen. Nismo mogli vjerovati. Sve je izgledalo tako nadrealno", sjeća se Violet. "Onda su se vratili u rano jutro i rekli da je preminuo."

"Zašto???"

Prošlo je još četiri mjeseca dok Donovanovi nisu mogli pokopati svog sina jer su morale još biti provedene kriminalističke istrage na tijelu žrtve. Tri člana bande, jednom je bilo 15, drugom 16, a najstariji je navršio 19 godina, su uhićeni i na koncu osuđeni za ubojstvo Chrisa.

Ali za Donovanove to nije mogao biti kraj. "Izlazeći iz suda smo znali kako smo dobili pravdu kad su ti mladići uhićeni zbog ubojstva i poslani u zatvor", kaže Violet. "Ali nismo dobili istinu, nismo dobili odgovor. Nismo osjećali da nas se priznalo kao Chrisovu obitelj, žrtve kriminala."

Bračni par je odlučio posvetiti svoj život uspomeni na svog sina. Osnovali su Zakladu Chrisa Donovana i počeli razgovarati s mladima, u školama ali i u zatvorima, o posljedicama nasilja na žrtve i njihove obitelji.

I tada, 2010. su ih pitali, žele li susresti ubojice njihovog sina koji su bili pušteni iz zatvora. Gotovo nevjerojatno, ali su pristali na taj susret. "Sjedili smo u sobi i ušao je prvi mladić. Tada mu je bilo 25 godina, a bio je 15 kad je ubio Chisa. Ustao sam i ispružio sam ruku i on mi je prišao i prošaputao 'hvala Vam'", sjeća se Ray Donovan.

"Vječiti zatvor ne bi pomogao"

Ubojica je sudjelovao na tečaju svjesnosti nasilja u zatvoru, što ga je dovelo do spoznaje kolika je kukavica bio kad je ubio nedužnog mladića i dovelo ga do želje da se ispriča za taj čin. "Čitavo vrijeme smo čekali na istinu. Da su ga strpali u zatvor do sudnjeg dana, to ne bismo dobili."

Vremenom su se sreli i sa drugim i trećim ubojicom i svima su oprostili nedjelo, lice u lice.

Protivno svim običajima, Donovani su razvili - možda ne prijateljstvo, ali vezu s tim mladićima, razmijenili su telefonske brojeve i redovito pišu jedni drugima.

Ray nam čita jednu od poruka koju je dobio od jednog od njih, nedugo nakon susreta: "Ray i Violet, mislio sam da vam i pismom još jednom kažem hvala što ste mi mogli oprostiti i dali mi još jednu priliku u životu. Nadam se da će vam jučerašnji dan pomoći da krenete barem malo naprijed. Mislim da je to što radite u ime Chrisa upravo fantastično."

I ta poruka je za roditelje dokaz kako su na pravom putu. "Smisao je bio da smo se susreli s njima jer smo žrtve nasilja koje žele odgovor. To je glavna stvar. I drugo, nismo željeli da izađu iz zatvora i da se opet vrate nasilju. Željeli smo da shvate ono što su učinili", objašnjava Violet.

Nasilje se topi ako se poznaju okolnosti

Ona je uvjerena da kriminalci, kad vide žrtve svoga zločina, tek onda mogu vidjeti učinak svoga djela. Sve do toga, objašnjava, lako se zaboravlja na obitelj žrtava i ostaju tek imena na komadu papira iz sudskog procesa.

Njihovo iskustvo je bračni par Donovan pretvorilo u gorljive zagovornike onoga što se i u međunarodnom kaznenom sustavu naziva engleskim pojmom Restorative Justice, pravda koja vodi i dolazi iz obnove narušenih društvenih odnosa iz kojih je onda i nastalo nasilje.

Takva vrsta sučeljavanja zločinaca sa žrtvama njihovog nasilja je danas uobičajena u kaznenom sustavu u Velikoj Britaniji. To je uvelike zasluga i Zaklade Chrisa Donovana koja djeluje u školama i zatvorima, baš kao i u službama za socijalnu skrb osuđenih, policiji i skupinama mladih diljem zemlje. "Sve najvažnije skupine u Velikoj Britaniji se danas vježbaju u uspostavi takve 'pravde obnove'. Po prvi put smo mi, žrtve nasilja poput mene i Raya i Zaklade Chrisa Donovana u stanju da počiniteljima objasnimo položaj žrtve", objašnjava Violet.

Još uvijek ne prođe dan a da se roditelji ne sjete sina koji bi navršio 19 godina samo tjedan dana nakon što je ubijen. Iako ga nikad ne mogu vratiti u život, u susretu s ubojicama njihovog sina osjećaju kako je, koliko je to moguće, pravda uspostavljena. "Mislim da bi se Christopher čudio, a i ja se čudim da sjedim u prostoriji sa članovima bandi i objašnjavam im što se sve dogodilo. I da onda vidim da napuštaju bandu i da se vraćaju u školu i to vidimo uvijek iznova. To je nešto izuzetno", objašnjava Violet.

"A mislim da bi i Chris to smatrao izuzetnim, već i pomisao da se njegovo ime koristi na taj način", dodaje majka žrtve.