Otškrinut prozorčić nade

Komentar Petera Philippa

Tako se ne postupa s prijateljima: Još nedavno je izraelski premijer Ehud Olmert Njemačku nazvao «najboljom prijateljicom» svoje zemlje i poticao je na vojni angažman u Libanonu. Ali kada je njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier došao kako bi razgovarao o mogućnostima političkog rješenja, Olmert ga je ostavio da čeka pred vratima iza kojih je njegov kabinet donio odluku o masivnom proširenju izraelske kopnene vojne operacije u južnom Libanonu.

Bliski istok pun iznenađenja

I same Sjedinjene Američke Države – vjerojatno još veći «prijatelj» Izraela – su očigledno bile iznenađene tom odlukom izraelske Vlade. Gledajući s međunarodnog stajališta, iznenada je nestala svaka mogućnost za sređivanje situacije u južnom Libanonu, jer su izraelski časnici govorili kako bi ta velika ofenziva mogla trajati mjesec dana: Izraelske postrojbe su trebale proći cijelo područje do rijeke Litani i odatle potjerati Hezbolah.

A onda je, rano jutros, neočekivano stigla vijest da se ofenziva prekida. Želi se dati priliku diplomaciji. Bliski istok je i dalje pun iznenađenja. Čak i pozitivnih. No, bilo bi preoptimistično vjerovati da će prekid ofenzive značiti i njezino okončanje i da je diplomacija doista u stanju rješiti probleme koji stoje iza ovog rata i koji su doveli do njegovog neplanirano produženog trajanja. Naivno bi bilo i pomisliti da je njemački ministar ozbiljnije pridonio prekidu ofenzive. Jer, ruku na srce, za takvo je što najprije morao stići signal iz Washingtona, gdje se Izraelce dosad bezuvjetno podupiralo, ali se naravno počelo i uviđati da se rat mora završiti, kako se poziciji SAD-a, osobito u arapskom svijetu, ne bi još više naštetilo.

Steinmeierovo spašavanje obraza

Njemačka pritom igra sporednu ulogu. I stoga je od Franka-Waltera Steinmeiera bilo odvažno u tako kratkom vremenu otići po drugi put u Bejrut i Jeruzalem – bez konkretnih planova i prijedloga i bez mandata ili utjecaja posrednika. Nikako nije dovoljno samo obećati humanitarnu pomoć. Sukobljenim stranama je potrebna sasvim konkretna politička, a vjerojatno i vojna pomoć. Njemačka može ponuditi, barem do neke mjere, političku potporu, a vojnu podršku u sklopu međunarodnih snaga – barem dosad – ne želi dati. Ne samo zbog njemačke povijesti i posebnih odnosa s Izraelom, nego i jer bi jedan tako opasan zadatak, kao ovaj u Libanonu, bio za njemačko stanovništvo krajnje nepopularan.

Tako bi Steinmeierov posjet ostao zabilježen kao potpuni promašaj, da se zaraćene strane nisu same pokrenule. Vlada u Bejrutu, uključujući i ministre Hezbolaha, se složila sa slanjem libanonskih postrojba na jug zemlje, a i dužnosnici u Jeruzalemu su se prekidom prethodno dogovorene ofenzive kasno dozvali pameti, ali još uvijek ne prekasno. Mali prozor nade se otvorio, ali se svaki trenutak može iznova zatvoriti.