Otimačina zemlje ili dobrodošla investicija?

Dvoje djece plačući pokušava iz ruševine nečega što se do prije nekoliko minuta nazivalo domom izvući par upotrebljivih predmeta. Njihovi roditelji stoje po strani, kao skamenjeni, nesposobni za bilo kakvu reakciju. Buldožer u međuvremenu ravna sa zemljom i kuću u susjedstvu. Sve to u pratnji desetine pripadnika policije i specijalnih postrojbi vojske. Ovakve scene u glavnom gradu Kambodže Pnom Penu su dio svakodnevice.

Poput otpada

Ovi prizori su zabilježeni i na videu kojim nevladina organizacija LICADHO pokušava usmjeriti pozornost na probleme građana Kambodže protjeranih iz svojih nastambi u kojima su proveli dobar dio života. Nekoliko stanovnika nije moglo podnijeti protjerivanje u udaljene dijelove grada te je počinilo samoubojstvo. Oko 4.000 obitelji je nasilno protjerano iz naselja na obali jezera Boung Kak u Pnom Penu. Jezero bi trebalo biti isušeno kako bi ulagači ovdje mogli graditi stambena naselja i poslovne zgrade. "Stanovnike su jednostavno premjestili na jedno drugo mjesto, poput živog otpada", kaže Kek Pung iz LICADHO-a.

Obitelji protjerane s obale uskoro nepostojećeg jezera dijele sudbinu sa stotinama tisuća obitelji diljem svijeta. Gdje god je lokalnim vlastima stalo do brzog gospodarskog rasta i privlačenja ulagača, na udaru se vrlo često nađu prava građana. U pravilu se o onima koji već godinama, a često i desetljećima žive na zemljištu koje je za oko zapelo investitorima, ne razmišlja mnogo. Zemlja ionako ne pripada njima, katastarskih knjiga najčešće nema, a malo tko od obespravljenih se odlučuje na pokretanje sudskog procesa, jer oni traju godinama i njih si u pravilu oštećene obitelji ne mogu priuštiti.

Pozitivnih primjera malo

Ima doduše i pozitivnih primjera, kada su investitori uložili u otvaranje radnih mjesta i infrastrukturu, od čega je tada profitiralo i lokalno stanovništvo. No to su izuzeci. Kako kaže Bärbel Dieckmann iz udruge Njemačka pomoć gladnima u svijetu, investitori uglavnom izvuku profit i zatim nestaju.

Posebno je problematična prodaja ili iznajmljivanje poljoprivrednog zemljišta stranim koncernima ili zemljama koje nemaju dovoljno vlastitog poljoprivrednog zemljišta poput Japana, Južne Koreje ili zemalja s arapskog poluotoka. Prinosi s tih zemljišta su uglavnom namijenjeni izvozu, što dodatno pogoršava situaciju sa živežnim namirnicama u zemljama u kojima se poljoprivredne površine nalaze. Uglavnom se radi o zemljama Latinske Amerike, Afrike i Azije.

Najnapetija situacija je u Africi gdje je u međuvremenu pet posto obradivog zemljišta iznajmljeno stranim koncernima - što odgovara površini Kenije.

Novac za korumpirane političare

Prema najnovijim podacima Svjetske banke između 2000. i 2010. se na svijetu 83,2 milijuna hektara nalazilo u rukama stranih investitora. Siromašne države tako pune svoje blagajne, ali na cjedilu ostaje lokalno stanovništvo. Novac od najma poljoprivrednog zemljišta često završava i u džepovima korumpiranih političara.

No šteta je daleko šira. Površine se često koriste za uzgoj monokultura poput šećerne trske, palmi uljarica ili soje. Zemljišta se nakon toga teško oporavljaju od višegodišnje intenzivne eksploatacije. Sitni poljoprivrednici u okolici se često s velikim koncernima moraju boriti i za vodu. Svjetska banka traži bolju regulaciju prodaje i iznajmljivanja zemljišta. Još ovog mjeseca bi na kongresu Organizacije ujedinjenih naroda za prehranu (FAO) trebao biti donesen međunarodni pravilnik. No već se sada zna da ovaj pravilnik neće biti obvezujući, tako da se strahuje da će se nepravedna borba za zemljom diljem svijeta nastaviti i dalje.

Autori: Helle Jeppesen/Nenad Kreizer

Odg. ur.: Dunja Dragojević