Otmice u Iraku – posao koji cvjeta
30. studenoga 2005
Komentar Björna Blaschkea
U Iraku su otmice cvjetajući, svakodnevni posao. Stoga sve više Iračana bježi, a sve manje stranaca posjećuje tu zemlju koja, doduše, slovi kao kolijevka civilizacije, ali u kojoj sve više vladaju necivilizacijske prilike. I tko god ima mogućnost odlaska, a ne iskoristi je, mora računati s otmicom – unatoč svim mjerama opreza i koliko god dobri i humani bili razlozi ostanka.
To nipošto nije prijekor na račun otete Njemice. Nitko drugi osim samih otmičara nije kriv za njezinu nevolju. No, sumnja u njihov navodni motiv – obustavu svih odnosa vlade Savezne Republike Njemačke s prijelaznim iračkim vlastima – je opravdana. Odnosi između Iraka i Njemačke, naime, ionako nisu odveć duboki: Nekoliko njemačkih stručnjaka za kriminalistiku u Ujedinjenim Arapskim Emiratima obučava nekolicinu iračkih kolega. Schröderova vlada uložila je par milijuna eura u obnovu Iraka. Uz to postoji nekoliko projekata kulturne razmjene i, naravno, njemačko veleposlanstvo nadležno za diplomatske odnose.
Moguće je da su stvarni motivi prikriveni, da su političkim zahtjevima maskirana novčana potraživanja. Poglavito stoga što su cijene za zapadnjačke žrtve otmica toliko visoke, otkad malo njih još boravi u Iraku. Za inozemne je taoce navodno već često puta plaćena otkupnina. Nagađa se da je oslobađanje francuske novinarke Florence Aubenas koštalo 16 milijuna dolara.
No, pođe li bilo što vezano uz otmice radi iznuđivanja novca krivim putem, ako se otmičari na primjer uplaše, često se zna dogoditi da svoje žrtve prodaju dalje skupinama koje nemaju financijskih zahtjeva, nego se fanatično bore za svoje političke i vjerske ciljeve. Daljnja prodaja takvim grupama iz kruga Al Qaide do sada je i više nego jednom značila smrtnu presudu za otete osobe.
Kakvi se god motivi krili iza otmica – njihovi počinitelji teror šire i izvan granica Iraka, a toga nije pošteđena ni zemlja poput Njemačke.