"Otomanski zid" zavadio Tursku i Louvre

Ovih je dana turski dnevni list "Radikal", objavio da "Louvre u svom odjelu islamske umjetnosti izlaže našu ukradenu keramiku". Do tog otkrića došli su predstavnici turskog ministarstva kulture, koji su, nakon što je ovaj čuveni pariški muzej otvorio novi postav "Umjetnost islama", potajno snimili "Zid otomanske keramike". Taj izložak, dugačak 12 i visok sedam metara, komponiran od više keramičkih panoa, zauzima u novom postavu jedno od središnjih mjesta. Analizom snimaka, stručnjaci turskog ministarstva su utvrdili da na tri dijela "Otomanskog zida" ili "Zida vremana", kako se također ovaj izložak naziva, Louvre nema pravo vlasništva.

List navodi da je riječ o tri panoa, tri timpana iz Pijal-pašine džamije u Istambulu. Unutrašnjost džamije, koju je izgradio otomanski arhitekt Sinan, krasilo je 1573. godine osam timpana izrađenih od pločica iz majolike sa cvjetnim motivima. Do sada je, tvrdi list, pet od tih osam timpana pronađeno i identificirano po američkim i europskim muzejima. Preostala tri je prije nešto više od mjesec dana izložio Louvre u novoj postavci svog odjela "Umjetnost islama".

Turska započela proceduru vraćanja

Turski ministar kulture Ertugrul Günay potvrdio je navode lista "Radikal" i dodao da je poslao dva dužnosnika ministarstva kako bi započeo proceduru za vraćanje "tih djela neprocjenjive vrijednosti". Međutim, čelni ljudi Louvrea su izjavili da nikakav službeni zahtjev od Ankare nisu dobili, ali da o bilo kakvom vraćanju ne može biti ni govora: svaki dio "otomanskog zida" dospio je u fondove Louvrea apsolutno legalno - kupovinom krajem XIX. stoljeća.

Ovo je drugi spor između Ankare i Louvrea, a sve zbog umjetnina od keramike. Prije nekoliko godina, ambasada Turske u Parizu zahtijevala je da se njenoj zemlji vrate slične umjetnine, koje su prvobitno sačinjavale dio mauzoleja sultana Selima II. (1577. godina) i groba Murata III. (1597.), te biblioteke Mahmuda I. (1739.). Tada su francuske vlasti odgovorile da ni po međunarodnom pravu (po konvenciji UNESCO-a) ni po francuskim zakonima "spomenuta ostvarenja ni na koji način ne mogu biti predmetom restitucije".

Djelatnici muzeja povodom nove afere podsjećaju da je Francuska ratificirala Konvenciju UNESCO-a od 14. studenog 1970. protiv nezakonite trgovine umjetničkim predmetima. Međutim, konvencija se ne može primjenjivati retroaktivno, to jest na ono što se dešavalo prije datuma usvajanja Konvencije. Sve što je u postavci "Umjetnost islama", ističu oni, ušlo je u javne francuske kolekcije između 1871. i 1940. "kao poklon, legat ili otkup" u potpuno legalnim okolnostima, ako se imaju na umu propisi koji su vrijedili u tom razdoblju.

Misteriozno porijeklo

Zbog te formulacije, moglo bi se i zapitati ne služi li Konvencija katkad i za pokrivanje nekih davnašnjih prodaja, odnosno kupovina, koje i nisu bile u svemu čisti poslovi. Turska navodi da je sporne timpane u Francusku oko 1880. godine donio izvjesni Albert Sorlin Dorigny, zubar i kolekcionar, koji je dugo živio u Istambulu i bavio se, navodno, restauracijom starih spomenika. On je donio panoe u majolici sa grobova i biblioteke spomenutih otomanskih sultana u Pariz da bi ih restaurirao u poznatoj keramičkoj manufakturi Sèvres, ali umjesto da ih vrati, prodao ih je Louvreu, tvrdi se u Ankari. Na mjestima gdje su bili originali, koje su napravili majstori iz turskog grada Iznika, u XVI. stoljeću čuvenom po keramičkom umijeću, danas su kopije sa zaštitnim znakom radionice u francuskom Sévru.

Taj isti Dorigny je 1890. prodao Louvreu jedan od timpana iz Pijal-pašine džamije. Godinu dana ranije, dva ista timpana muzej je kupio od povjesnčara umjetnosti Germaina Bapsta, što piše i u službenom katalogu postavke "Umjetnost islama". Međutim, u katalogu postoji i napomena da nije izvan svake sumnje dokazano da ta tri timpana potiču iz Pijal-pašine džamije. Nedavna istraživanja u toj džamiji nisu otkrila gdje su oni mogli biti ugrađeni. Njihovo porijeklo je zato, ističe se u katalogu, i dalje misterij.