Otto Piene - odlazak umjetnika svjetla i vatre

Izložba „Otto Piene – More Sky“ u Neue Nationalgalerie i u Deutsche Bank Kunst Halle u Berlinu, trebala je prikazati značaj ranog umjetničkog stvaralaštva njemačko-američkog multimedijalnog umjetnika Otta Pienea. Njegovi radovi nastali tijekom 50-tih, 60-tih i ranih 70-tih godina naime uvelike su utjecali na kasniji razvoj umjetnosti, posebno na pomicanje njezinih granica. No, iznenadnom smrću umjetnika ova je izložba postala mnogo više od toga. „Otto Piene –More Sky“ ne podsjeća samo na njegovo stvaralaštvo već i na umjetnika kao osobu i značaj njegova rada uopće.

„Nismo očekivali da ćemo preživjeti…“

Kao 16-godišnjak, Otto Piene je u svojoj domovini Vestfaliji, završio vojni tečak pomoćnika protuzračne obrane. Kasnije, tijekom Drugog Svjetskog rata, sudjelovao je u borbama i preživio zarobljeništvo. „Doista sam bio jako iznenađen kada je rat završio i kada su nam rekli da možemo uskoro kući. Iznenađen sam bio i da sam još uvijek na životu. To nisam očekivao. Iz tog osjećaja je nastao taj veliki impuls da nešto učinim od svega toga, nešto što bi bilo truda vrijedno – naime, jedan drugačiji, bolji svijet. I to nam je jednim dijelom pošlo za rukom, iako nismo još gotovi. Tada smo naime mislili kako nikada više neće doći do rata“, rekao je jednom prilikom Otto Piene.

Stvaranje jednog boljeg svijeta putem nove umjetnosti koja nadilazi uobičajene granice – to je uvijek bio njegov stvaralački credo. Nakon razdoblja uzdizanja rata i nacionalsocijalističke diktature u Njemačkoj, mnogi su umjetnici tijekom 50-tih godina tražili nove modele, načine izraza koji još nisu bili „kompromitirani“.

Novi početak s grupom ZERO

1958. Otto Piene je zajedno s Heinzom Mackom u Düsseldorfu osnovao grupu ZERO kojoj se kasnije pridružio i Günther Uecker. Ovi su umjetnici svoj novi početak povezali s fascinacijom prema prirodnim elementima, prije svega prema svjetlu. Boje su ustupile mjesto monokronim slikama, osobito bijelim sa strukturama reljefa. Otto Piene, majstor slikarstva i crteža u svoje je radove međutim uključio i element zrak i vatru kao izražajna sredstva. Na koji način se on svojim eksperimentima udaljavao od dvodimenzionalnih platna prema trodimenzionalnom prostoru, jako se dobro može vidjeti na radovima izloženim u prostorijama Deutsche Bank Kunst Halle u Berlinu.

60 izabranih, ranih radova (nastalih između 1951. I 1971.) daju i uvid u način njegova razmišljanja, u njegov mentalni svijet. “Ovdje se isto tako jako dobro može vidjeti na koji način je on jedan project razvijao u drugi i u kojem odnosu su oni na kraju stajali. Na izložbi imate osjećaj kao da se nalazite ili krećete u nekom laboratoriju ili eksperimentalnom prostoru”, rekao je kustos izložbe Joachim Jäger, ujedno i voditelj Neue Nationalgalerie u Berlinu.

Lebdeća „Duga“ za Olimpijadu

No, usprkos novim medijima koje je koristio, Otto Piene ipak od boja nije nikada sasvim odustao. Naprotiv, dugine boje su postale i temom njegovog rada. Godine 1964. je počeo radom na novoosnovanom Centru za unaprijeđenje vizualnih studija (Center for advanced visual studies) na slavnom Institutu za tehnologiju Massachusetts u Bostonu; prvo kao stipendijat a samo četiri godine kasnije kao director.

U ovoj, za ono vrijeme, novoj suradnji između prirodoslovnih znanstvenika, inženjera i umjetnika, Otto Piene je pronašao idealne uvjete za realizaciju svojih vizija – svjetlosne i zračne skulpture koje su svoj prostor dobile na beskrajnom nebeskom prostoru. Njegovi objekti na napuhavanje iz serije „Inflatables“ godinama su bili izlagani na javnim, međunarodnim prostorima; od Tokija do New Yorka. Jedan od njih svakako je i „Duga“. Na izložbi se može vidjeti dokumentarni film o stvaranju i postavljanju ovog objekta napunjenog helijem na zatvaranju Olimpijskih igara u Münchenu 1972. koje su, kako znamo, protekle vrlo tragično.

1120 ručno obojenih fotografija približavaju nam Sunce

Neue Nationalgalerie prikazuje svake noći između 22 sata i 3 sata ujutro, performance umjetnika “The proliferation of the sun”, odnosno, “Sunce koje se približava”. Prema riječima kustosa, riječ je o “jednom od najpodcjenjenijih radova 60-tih godina”. Sedam projektora istodobno emitiraju 1120 ručno obojenih dia-fotografija apstraktnih, okruglih oblika u svim duginim bojama. Ovaj show ritmički ali i vizualno se po mnogo čemu razlikuje od današnjih kompjuterskih animacija i djeluje prije svega vrlo autentično i fragilno.