Palestinke s benzinom u krvi

Nur Dahud ima dvadeset i jednu godinu i jedna je od osam vozačica koje su se udružile u Ramalahu i nazvale se "Speed Sisters". Baš kao i sve vozačice utrka, ona bi mogla satima govoriti o svom sportu i automobilu: "Ovo je 'Beamer', BMW 320i sa motorom od tri litre. On je prilično snažan, stvarno ludi auto. Uvijek sam ga željela preraditi i umjesto automatskog mjenjača staviti ručni. Ali svi mi govore: nemoj, kako ti voziš, taj auto će te ubiti."

Pred nosom izraelskih vojnika

Automobilski sport u palestinskom području Zapadnog Jordana po mnogo čemu je različit od istog sporta u drugim dijelovima svijeta. Tako i "Sestre brzine" u Ramalahu jedino mogu vježbati na jednom parkiralištu na samom kraju palestinskog svijeta - i pred nosom izraelskim vojnicima na graničnom prijelazu koji dijeli palestinski Ramalah od Jeruzalema. Izraelci nemaju ništa protiv ovih vozačica i često plješću za vrijeme uspješnog treninga. Konačno, tako i njima vrijeme brže prolazi dok su na straži.

Nemoguća misija

Posebno spektakularan manevar kojeg vježbaju "Speed Sisters" je takozvani "Doughnut", kada se pri brzini od oko 100 kilometara na sat povuče ručna kočnica i autom se učini puni okret. Nakon tog manevra gume na asfaltu nacrtaju puni krug - baš kao i američka pokladnica. No Palestinke nerado vježbaju taj manevar - ne zato jer ga ne vole ili zato jer ga ne znaju, nego zato jer je svaki put nakon toga potrebno nabaviti rezervne dijelove do kojih je veoma teško doći. "Svaki puta kada ispravno zaneseš auto, trebaš nove gume. Svi dijelovi se moraju uvesti, iz Njemačke ili Amerike, ili iz Jordana. A niti Izraelci ne odobre odmah uvoz tih dijelova."

"Nemoj vježbati na cesti!"

Vozačice u Palestinskim dijelovima nemaju mnogo mjesta gdje mogu pokazati svoje vještine. Doduše, Arapkinje iz istočnog dijela Jeruzalema smiju voziti i u samom Izraelu. "Jednom me izraelska policija htjela strpati u zatvor. Bila sam na auto-cesti kod Tel Aviva. Mislim da sam vozila preko 190, no kada sam policajcima pokazala svoju iskaznicu vozačice utrka, ipak su me pustili i rekli: 'OK, no nemoj trenirati ovdje'."

Najstarija vozačica "Speed Sisters" ima 37 godina, a najmlađa je Marah Sahalka kojoj je tek osamnaest. Potječe iz Jenina, na sjeveru Palestinskog područja, a satima joj treba da prijeđe tih šezdesetak kilometara - zbog bezbrojnih nadzornih postaja.

Ipak, ne može zamisliti život bez utrka: "Obožavam automobile. Vozim otkako sam bila djevojčica, sa mojom mamom koja je instruktorica vožnje. Ona me stalno podržava i jednog dana su me otkrili organizatori jedne utrke i rekli: dođi i sudjeluj na našem reliju."

"Bez cura je dosadno!"

I njena majka svjedoči kako je njena kćer rođeni talent i kako je prvi puta sjela za volan kada je imala samo deset godina. Ali žena za volanom - pa onda još s trkaćom kacigom i u autu koji je zapravo tek prerađeni Golf njene mame, to se nije baš svidjelo stanovnicima njenog konzervativnog grada. To se u međuvremenu promijenilo - kada je Marah počela pobjeđivati, čak i muške vozače.

Ponekad uspiju biti bolje od muškaraca, ponekad ne - kao Betty Sa'adi kojoj je imućni otac i glavni sponzor, kupio auto za 30 tisuća dolara. Zato je bio malo razočaran kada mu je kćer na posljednjoj utrci stigla kao druga, pet sekundi iza prvoplasiranog muškog natjecatelja. Betty ne gubi nadu: "Kada smo dobre, bolje nego dečki, onda su ljubomorni na nas. Pogotovo oni koje smo pobijedili. Ali ostali žele da se i dalje utrkujemo. Smatraju da su utrke dosadne kada nema nas, cura."

Autor: Andreas Baum (aš)

Odg. ur.: Marijana Ljubičić