Pošto kila performansa?

Skupljanje i dokumentiranje u potpunoj je suprotnosti samoj prirodi performansa koji bi trebao biti jedinstven i neponovljiv - jedna je od zakonitosti te umjetničke forme na koju podsjeća ravnatelj festivala Perforacije Zvonimir Doborović: „Međutim, umjetnici koji se bave performansom krše i razbijaju taj zakon jer žele dokumentirati i sačuvati rad.“

Najdalje je, nastavlja Dobrović, otišla performerica svjetskoga glasa, srpska umjetnica Marina Abramović koja je svojim nastupima u njujorškim muzejima Guggenheim i MOMA etablirala „reperformans“ - postupak ponovnog izvođenja performansa. Među izvođačima njezine američke retrospektive bio je i gost Perforacija, mladi makedonski umjetnik Igor Josifov, koji – iako duboko poštuje rad Marine Abramović - osobno smatra da je to vrlo osjetljiv pristup očuvanju performansa:

Reperformans - atrakcija, an ne umjetnost

„U reperformansu se puno gubi na slojevitosti originalnog rada. Može se dogoditi da ponovnim izvođenjem izgubi svoju izvornu vrijednost i značaj, postaje više nekakva atrakcija nego što čuva osnovni koncept rada,“ kaže Josifov dodajući da se neki performansi mogu ponovno izvoditi, no - radi li se o nekoj osobnoj, intimističkoj priči – bolje ih je samo dokumentirati: „To je kao s reprodukcijama slika, koje tek daju naslutiti pravu snagu originala.“

Sličnog je mišljenja i povjesničar umjetnosti Nikica Klobučar koji napominje da se radi o umjetničkim djelima koja nastaju u određenom prostoru i vremenu što je razlog nemogućnosti prezentiranja na način na koji su bila

izvedena. Zato performans u muzejske kolekcije uglavnom ulazi u obliku dokumentacije, a može li umjetnička akcija biti adekvatno prezentirana kroz foto i video dokumentaciju, pitanje je na koje će muzeji i kustosi tek morati pronaći odgovor.

Kako sakupljati nešto nematerijalno?

Otkupna cijena perfromansa također je otvoreno pitanje jer kupuje se zapravo sama ideja: „To je poput otkupa scenarija – kupuje se pravo na izvođenje tog djela, a time i sam izvođač postaje zamjenjiva osoba: „Drugi problem je u tome što će – nakon što muzeji i pronađu način skladištenja – radovi biti podložni krivotvorenju.“ Hoće li rad i dalje izvoditi sam autor ili će vlasnik unajmljivati izvođače, koliko često će se izvoditi i u kojem kontekstu – sve su to dileme koje će tek trebati riješiti, no sigurno je da performans ostaje „roba“ koju je teško prodati:

„Muzej suvremen umjetnosti u New Yorku kupio je rad Tine Sehgala, koji je zapravo samo ideja – i to je fantastično - no morate biti dosita genijalac da bi ste tako mogli prodavati samo ideje,“ priča Igor Josifov koji, ipak, smatra da se umjetnik treba usredotočiti na to da radi kvalitetne stvari, dok će novac doći sam po sebi: „Isto tako treba raditi u više medija – uz performans mogu nastati i video radovi, fotografije, instalacije, skulpture koje muzeji ili kolekcionari mogu otkupiti, no najvažnije je imati dobroga agenta koji zna zastupati umjetnika i omogućiti mu da se bavi isključivo umjetnošću.“

Na sljedećoj stranici: Koliko zarađuje umjetnik?

Cijenu određuju izvanumjetnički kriteriji

Za veterana hrvatske scene Borisa Bakala najveći domaći problem leži upravo u činjenici da umjetnik ne smije biti taj koji će na tržištu plasirati svoj rad: „To bi trebali raditi menadžeri, a mi u Hrvatskoj apsolutno nemamo menadžera u kulturi.“

Hrvatski kolekcionari performans uglavnom ne skupljaju, tek rijetki pokazuju zanimanje za taj oblik umjetnosti, no nerado istupaju u medijima da svojim komentarima ne bi utjecali na cijene, a one se ionako formiraju sasvim proizvoljno jer sve iznad osnovnih troškova produkcije – napominje Bakal – pitanje je imena autora: „Ako se radi o nekom jakom imenu, taj će performans koštati puno više i naravno ovisno o tome u kakvim je odnosima autor s organizatorima festivala.“

Nitko ne može posjedovati performans

Diže li Bakalovu cijenu nastup na Perforacijama teško je procijeniti, no organizator tog festivala Zvonimir Dobrović upozorava na još jedan lokalni problem – u Hrvatskoj je, naime, praksa da se umjetnost uglavnom financira javnim novcem: „To znači da onaj tko plaća nema nikakva prava na rad, što vani nije slučaj jer tamo galerija naručuje rad od umjetnika i time postaje vlasnik cijelog ili dijela rada, pa kad se rad proda muzeju ili kolekcionaru galeristi uzimaju svoj postotak,“ pojašnjava Dobrović, a Bakal se nadovezuje komentarom aktualnih hrvatskih prilika: „U društvu u kojem se toliko krade da se svaki otkrije nova afera, ne može se očekivati da će se netko baviti ovime - ako nemamo sudstvo, kako ćemo imati menadžere u kulturi?“

Kako bilo da bilo, najveći hrvatski performer Tomislav Gotovac, koji je vjerojatno jedini imao i međunarodnu relevantnost, samo od svojih umjetničkih akcija nije mogao živjeti, no to valjda i nije važno jer – kako na kraju podsjeća mladi Makedonac Josifov: „Sama ideja performansa nije zaraditi novac, nego stvoriti rad koji nitko ne može posjedovati, pa čak ni sam autor.“

Autor: Vid Mesarić

Odg. ur.: Z. Arbutina