Po drugi put pobjegao od rata

„Svakog jutra moja prva pomisao su moja djeca i moja žena. Pitam se, što bih morao učiniti da moja djeca opet idu u školu i da mi živimo u miru", kaže nam Ali Hasan Sufi u malenoj limenoj kolibi gdje sad živi sa svojom obitelji u Mogadišuu. Gdje god se pogleda, vidi se da tu vlada teror, siromaštvo i glad.

Ipak, on se ne predaje nego srdačno i otvoreno priča o svojoj dvostrukoj nesreći. Doduše u ovakvim danima kad nema ničega ni za jesti, Ali Hasan osjeti čežnju za izbjegličkim logorom u Jemenu iz kojeg je otišao. Ali zna kako su i tamo već odavno prošli dani u kojima je mogao biti zadovoljan.

Pravog mira se još jedva može i sjetiti: u njegovoj domovini Somaliji građanski rat je počeo još 1991. Tri godine kasnije sa svojom suprugom bježi u Jemen i utočište nalazi u izbjegličkom logoru Ujedinjenih naroda. Registriran je kao izbjeglica, dobio je malenu kolibu u logoru u blizini Adena. Rodila su mu se i djeca i čim su stasala, krenula su u školu – sve je organizirao humanitarni ogranak Ujedinjenih naroda.

„I djelatnici UNHCR-a su dolazili u moj restoran"

„Život u Jemenu je težak, prije svega zbog vrućine. Ali ja sam učio za kuhara i tamo sam otvorio vlastiti restoran. Na početku sam uvijek nešto odvojio od porcija živežnih namirnica koje nam je dijelio WHO i nešto kuhao od toga. Jer znam kako se nešto može ukusno spremiti, dolazili su mi ljudi i kupovali su jelo ili pecivo, makar na početku nisam imao nikakvih drugih sastojaka nego što su oni sami imali. Čim sam nešto uštedio, kupovao sam i druge sastojke. Na kraju su u moj restoran dolazili i suradnici UNHCR-a!"

To su još bili razmjerno sretni dani, sjeća se Ali Hasan Sufi: „To je bio dobar život, bili smo zadovoljni. Svakog dana smo imali dovoljno za jesti, čak i povrće i mlijeko za moju djecu. I sve što smo inače trebali. Od onoga što sam zaradio u restoranu sam mogao svakog dana uštedjeti otprilike 20 dolara. Živjeli smo tako dobro kao inače u doba mira."

Ali Hasan je i na drugi način bio spreman pomoći svojim bližnjima: u tom izbjegličkom logoru u Jemenu ga je više od 20 tisuća stanovnika izabralo za svoga glasnogovornika. Kod problema je razgovarao s predstavnicima Ujedinjenih naroda i bio je sretan da nekome može pomoći.

Iz zla u još gore zlo

Ali tim danima je također došao kraj. I u Jemenu je 2011. izbio rat, još strašniji nego onaj od kojeg su pobjegli. I tamo vlada glad, po podacima UN-a 17 milijuna ljudi ne zna, što će i kada će nešto imati za jesti: to je više od polovice stanovništva te zemlje. Još je gore sa zdravstvom: ambulante su prazne, mnogi liječnici su pobjegli ili su poginuli. Ljudi umiru i od bolesti koje bi se inače lako moglo izliječiti. Tri milijuna ljudi je pobjeglo iz svojih domova, teško je i reći koliko je žrtava: na desetke tisuća.

Kamo sad? Ali Hasan i njegova obitelj su dugo razmišljali dok nisu na koncu odlučili: vratit će se u domovinu, Somaliju. „Nisam se vratio u Somaliju zato što sam se nadao da će ovdje biti bolji život. Znao sam da se tu redaju teroristički napadi. Ali ipak mora biti bolje nego u Jemenu, sa stalnim bombardiranjima iz zraka, kolerom i bolestima."

I taj drugi bijeg je bio težak – i skup. Brodom su došli u Mogadišu i za taj bijeg su potrošili većinu od svoje ušteđevine. Ali ispalo je da ipak nisu ni slutili što će ih dočekati u staroj i novoj domovini, priča nam Alijeva supruga, Farhija Abdirahman Mohamed: „Tu se osjećam kao izbjeglica, a ne kao da sam opet kod kuće. Nekad smo tu imali kuću, ali nju je moj muž morao prodati da bi platio naš prvi bijeg u Jemen. Onda smo još samo željeli preživjeti, bio je rat. Nitko nije razmišljao o budućnosti. Ali sad se osjećam da sam bez ikakve domovine."

„Razmišljam o trećem bijegu"

Od puke kuknjave još nitko nije postao sit: Ali Hasan svakog jutra odlazi iz skromne kolibe u grad u potrazi za poslom. Obilazi hotele i restorane i pita, sprema li se veća priredba i trebaju li pomoć. Ali takve priredbe su u ratom opustošenom Mogadišuu rijetke. Nakon toga odlazi na riblju tržnicu u stari dio grada i među kuharima koji tamo kupuju se raspituje, treba li netko pomoć. Ako ima sreće, netko ga uzme. Ponekad dobije 10 dolara na dan, ponekad 50 za čitav mjesec. Ali onda opet danima ništa.

„To se ne može niti usporediti sa životom koji smo vodili u Jemenu. Osim toga, u Mogadišuu je opasno biti i kuhar. Već se dva puta dogodilo da je hotel u kojem sam upravo radio, bio cilj bombaškog napada. Srećom, još uvijek sam živ."

Za radikalno islamističku miliciju Šabab koja se bori protiv somalijske vlade su hoteli i restorani „zlo Zapada" i zato su osobito često cilj njihovih napada. U njima je često na desetke, čak stotine mrtvih i to dobro zna i njegova žena: „Brinem se za mog muža, pogotovo kad i nađe posao. Ali s druge strane, oko mene su naša djeca koja su gladna i stalno pitaju ima li što za jesti. Moj muž nema drugog izbora nego vjerovati u Boga i tražiti posao."

Ali Hasan ozbiljno sluša. Zapravo ga je manje briga za sebe, ako je to Božja volja, treći puta neće izvući živu glavu. Ali što će onda njegova žena i djeca? Tu nemaju više nikoga tko bi im mogao pomoći. „Da, opasnost je velika. Ali to je posao koji sam naučio i u kojem sam dobar. Moj učitelj me je tada hrabrio i govorio, s kuhanjem ćeš uvijek moći zaraditi za život. Ali život tu u Mogadišuu je stvarno težak. Sad razmišljam da opet pobjegnemo. Ali ovaj put u Europu, u Njemačku ili Italiju."

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.