Pobuna časnih sestara protiv biskupije

U samostanu Marija Kraljica u brdovitom Eifelu na zapadu Njemačke zapravo žive još samo dvije časne sestre: sestra Regina i sestra Katharina. Smješten je na idiličnom brežuljku, okružen šumom i poljima, a časne sestre su tamo došle 1945. nakon što su ih nacisti protjerali iz njihovih samostana. Tada je još bilo tridesetak časnih sestara, a jedna imućna obitelj iz tog sela im je poklonila zemljište i platila gradnju samostana.

Časne sestre su se lijepo snašle u novom samostanu: otvorile su malenu trgovinu s tamošnjim medom i krunicama, organiziraju izložbe i još i danas svakoga tjedna peku 80 tisuća hostija za oko 200 katoličkih - ali i evangeličkih župa iz čitave Njemačke. Obzirom da su časne sestre umirale i da je rijetko koja dolazila u samostan, vremenom su mogle ponuditi i smještaj putnicima željnim mira. Sve u svemu, imaju dovoljno za život - ali tako ne misli biskupija u Aachenu.

 

 

Prije šest godina su bile još samo četiri sestre i biskup je odlučio da to nije dovoljno za opstanak samostana. Nakon pismenih upozorenja počela su stizati i izaslanstva biskupa kako bi časne sestre privoljeli na iseljenje, svjedoči sestra Regina: "U studenom 2004. smo bile izložene golemom pritisku: nagovarali su nas punih šest sati, tada je naša priorica, sestra Helena još bila živa. Pritisak je bio tako žestok da smo morale pozvati policiju i pozvati se na očuvanje kućnog mira."

Od tada je sudskom odlukom predstavnicima biskupije zabranjen pristup samostanu, ali biskupija u Aachenu nije željela popustiti. Napad je krenuo drugim smjerom, preko Rima: biskupija je zatražila raspuštanje samostana - i taj zahtjev je prihvaćen. Službeno, to znači da taj samostan više nije samostan, ali i jedina preživjela sestra, sestra Regina se dala u pisanje pisama upućenih na 1.200 karmelićanskih samostana u čitavom svijetu uz molbu da joj se u samostanu Marije Kraljice pridruži još sestara. Došla je samo jedna - sestra Katharina iz Poljske, ali i ona je ustrajna u odluci da ostane u samostanu u Zweifallu.

 

 

Ipak, sestre nisu same: stanovnici Zweifalla ne žele ni čuti da se samostan zatvori. Jer samostan za njih nije samo zgrada: na primjer, dobro se sjećaju slučaja kada je jedan stanovnik želio okončati svoj život prevelikom dozom tableta - ali se u posljednji trenutak predomislio i jedva još došao do vrata samostana. Sestra Regina je školovana medicinska sestra koja mu je spasila život - i vjeru. I mnoge vjerske udruge su zaprepaštene postupkom biskupije tako da sestrama pomažu i odvjetnici, možda tek za koju staklenku meda.

Zašto biskupija toliko želi zatvoriti samostan? Sestra Katharina tek oprezno odgovara: "Ne znam točno, nitko mi nije ništa rekao. Ali kao što je govorila moja baka, u glasinama uvijek ima trunak istine, a glasine govore da biskupija želi prodati samostan."

Glasine idu i dalje: na mirnom brežuljku bi trebao nastati hotel s oko 4.000 kvadratnih metara, s bazenom, masažom ... Navodno već postoji i investitor i spominju se milijunski iznosi za vječito praznu blagajnu biskupije Aachen.

 

 

Ali problem nije jednostavan: obitelj koja je karmelićankama poklonila zemlju i samostan više ne postoji, a s obzirom da je poklonila sestrama - a ne biskupiji, zapravo bi ona trebala pristati i na zatvaranje samostana. S druge strane, i kod samostana katoličko crkveno pravo radi diskriminaciju: muški samostani mnogo lakše mogu obraniti svoju samostalnost od lokalne crkvene uprave, ali časne sestre moraju primati sakramente od svećenika koji je odgovoran biskupu.

Tako se i pravna borba, i u Vatikanu i pred njemačkim sudovima, primiče kraju i časnim sestrama prijeti prisilno iseljenje. Prinudna uprava samostana koju je imenovala biskupija nudi sestrama preseljenje u neki drugi samostan, ali sestra Regina je uporna: "Život u ovom samostanu mi mnogo znači jer sam se i u svom zavjetu zavjetovala na vjernost ovom mjestu. Ja sam se obvezala ostati na ovom mjestu i kako sam tu bila do sada, tako želim tu ostati i u budućnosti."

 

Autorica: Christina Beyert (aš)

Odg. urednik: Anto Janković