Pokretni «gutač» vojnog otpada

Cottbus leži na istoku Njemačke, u blizini poljske granice. Tamo se nalazi Tehničko sveučilište s katedrom koja se brine o zbrinjavanju industrijskoga ili vojnog otpada. Znanstvenici razvijaju metode za otkrivanje streljiva, uklanjanje bojnih otrova ili pročišćavanje vode, zagađene gorivom poput kerozina – slučaj kakav se prije dvadeset godina doista dogodio u blizini Cottbusa.

Ekološki reaktor na ugljen

Tamo još i danas na površini podzemnih voda na dubini od 15 metara pliva sloj kerozina. Od nedavno je ta voda podvrgnuta mikrobiološkome pročišćavanju u reaktorskome postrojenju, što su ga konstruirali stručnjaci Sveučilišta. Inženjer Michael Katzsch predstavlja ga ruskome izaslanstvu: «Ovdje vidimo presjek reaktora. Pripremljena voda se rasprskava na jezgri od ksilita koji služi kao podloga za nasad mikroorganizama.»

Ksilit je milijunima godina stara vrsta fosilnog ugljena, crni lignit s očuvanom drvenom strukturom, koji se nije uspio preobraziti u čvrsti smeđi ugljen. U okolici Cottbusa, gdje se smeđi ugljen iskopava već desetljećima, i ksilita ima u golemim količinama. Znanstvenici su mogli upotrijebiti i aktivni ugljen, čime bi se postupak pročišćavanja, doduše, ubrzao, ali bi bio i skuplji. Jeftinija varijanta s ksilitom kao filterom pogodna je osobito za zemlje u razvoju poput bivših sovjetskih republika. To će, kao i neka druga rješenja svojih kolega iz Cottbusa, šef katedre, profesor Wolfgang Spyra početkom idućeg mjeseca predstaviti na seminaru NATO-a u Bakuu, glavnome gradu Azerbejdžana. Samo je u toj zemlji iz rezervoara, što su zaostali nakon povlačenje sovjetske armije, do danas isteklo 1 400 tona melanja – pogonskog goriva za rakete, dok bi u svim republikama nekadašnjega Sovjetskog Saveza zajedno ta količina mogla premašiti i 100 000 tona.

Bespomoćni mikroorganizmi

«Ta kiselina visoke koncentracije, koja u velikoj mjeri sadrži i okside, toliko je agresivna, da odmah napadne i razgradi svaku organsku tvar, dijelom i na vrlo eksplozivan način, zbog čega s njom mogu postupati samo specijalisti. Stoga smo se tamo morali odlučiti za drugi put, nego kod zagađenja kerozinom ili bilo koje druge vrste onečišćenja ugljikovodicima.»

S jedne strane zbog aktune opasnosti po život i zdravlje, naglašava Spyra, a s druge zato što su mikroorganizmi bespomoćni u zbrinjavanju kiseline i odmah ugibaju. Zbog toga se primjenjuje čisti postupak oprirodnjavanja i to prema starome načelu kemičara: «‹Najprije voda pa tek onda kiselina, inače će se dogoditi nemilina.› To znači da već i pri samom razvodnjavanju dolazi do ekstremnog oslobađanja topline. Budući je u ovom slučaju predviđen postupak oprirodnjavanja, Azerbejdžan kao sirovinu na raspolaganje mora staviti kalcijev karbonat, a to je onda posve normalna reakcija pri kojoj nastaju ugljični dioksid i kalcijev nitrat», koji se, pak, mogu iskoristiti u proizvodnji umjetnog gnojiva pa tako iz skupih kemijskih spojeva poput melanja opet nastaje nešto korisno.

Važan je i transfer znanja

Osobito je bilo važno da se cijeli proces odvija neposredno na mjestu zagađenja i da u njemu sudjeluju domaći radnici, kaže profesor Spyra: «Time ćemo postići više, nego obratno – da mi riješimo problem, a vi se ni o čemu više ne trebate brinuti. Osim konkretne pomoći ova zemlja tako profitira i od međunarodnog dijaloga.»

Prednost je i što se radi o pokretnom uređaju. Kada ga Azerbejdžan više ne bude trebao, bez problema će se moći prebaciti i koristiti na nekom drugom mjestu, na primjer u susjednoj Armeniji.