Pola stoljeća od hitaca na Rudi Dutschkea

„Kakav to podijeljen, bezličan, imućan, ali duhovno sve siromašniji narod postoji u ovoj državi?" To je pitanje koje je Rudi Dutschke postavio još u šezdesetima, zajedno s mnogim mladima i studentima koji nisu željeli pristati živjeti u takvoj državi. Ima li razloga da se isto pitanje postavi i danas? Je li to bio pretjerani idealizam tadašnjih mladih? I na koncu, može li i treba Rudi Dutschke biti uzor i današnjim naraštajima?

Tu su mišljenja podijeljena. Jedni misle da je problem ove ujedinjene Njemačke još uvijek to što je na istoku zemlje, sve do samog kraja DDR-a, studentska pobuna kakva je zahvatila Saveznu Republiku Njemačku u šezdesetima prošlog stoljeća, jednostavno bila nezamisliva. DDR nikad nije imao politički tjednik kao što je bio Augsteinov Der Spiegel, DDR nije imao mlade kojima je dosadilo samo čekati da „oni gore" riješe probleme društva i politike, DDR nije imao Benna Ohnesorga, studenta kojeg je u prosvjedima ubio jedan policajac. DDR nije imao Willya Brandta nego sive partijske funkcionare. I što je najveća razlika, DDR nije imao Rudija Dutschkea.

Mladić koji je prestao šutjeti

Zapravo je apsurd što barem ovo posljednje nije točno: Rudi Dutschke jest zapravo istočni Nijemac, njegov otac je bio poštanski službenik iz Schönefelda kod Lückenwaldea. Rudi je doduše bio aktivan u tamošnjoj evangeličkoj mladeži, ali inače je bio mladić kao i svi drugi: bavio se sportom – i to desetobojem, bio je primljen i u Socijalističku omladinu (FDJ). Ali, za vrijeme ustanka u Mađarskoj 1956. je jednostavno prestao držati jezik za zubima. Odbio je služiti u „Narodnoj armiji" DDR-a i pozivao je i druge da to čine, odbijajući i militarizaciju i utjecaj „Velikog brata" SSSR-a – baš kao što nije imao dobro mišljenje ni o SAD-u. Naravno da je dobio svoj dosije i zbog toga mu je i odbijen zahtjev za upis na studij sporta.

Samo tri dana prije nego što je zatvorena granica Istočne i Zapadne Njemačke i kad je počela gradnja Berlinskog zida, 10. kolovoza 1961. on bježi na Zapad. Kao pikanterija zvuči da je neko vrijeme „tezgario" kao sportski novinar u Berliner Zeitungu, novinama koncerna Axela Springera koji je kasnije bio glavno glasilo protivnika studentskih prosvjeda. Ali istovremeno upisuje sociologiju, etnologiju, filozofiju i društvene znanosti na Slobodnom sveučilištu Berlina gdje se snalazi kao riba u vodi.

Jer to je doba kad su studenti gutali djela Sartrea i Heideggera, prepirali se o Marxu, djelima Georga Lukácsa i Ernsta Blocha, pažljivo pratili zbivanja Frankfurtske škole s Adornom, Horkheimerom ili Marcuseom. Zanimalo ga je i kršćanstvo, čitao je i djela teologa kao što su Karl Barth i Paula Tillich. Čitati i vječito raspravljati nije dovoljno: već 1962. sudjeluje u osnivanju berlinske podružnice „Subverzivne akcije" koja u časopisu Anschlag (Udarac) piše i o problemima Trećeg svijeta i kritizira kapitalizam.

„Narodni neprijatelj br. 1"

U to doba je podjela i među studentskim buntovnicima na Zapadu bila jasna: svi koji se nisu ulizivali Moskvi, a za to Dutschke definitivno nije bio pogodna osoba, bili su etiketirani kao „anarhisti" ili u najboljem slučaju kao „romantičari". Samo iskazivanje ljubavi bratskom SSSR-u je jamstvo za zasluženje naziva pravog komunista. Jer bilo je teško shvatiti da mnogi tadašnji studenti nisu željeli ni sovjetsku vladavinu niti „imperijalistički" kapitalizam. Naravno da nisu bili imuni od glavnog problema baš svake utopije: što s privatnim vlasništvom, gdje je bilo doista naivnih eksperimenata, Ali u osnovi, željeli su tek bolji život i pravednije društvo u kojem žive.

Tražili su reforme, promjene i čitavog društva i sveučilišnog života – i tu se naivno smatralo kako hijerarhija, pa tako ni profesori možda nisu nužno potrebni nego je dovoljna „radna skupina" kakva se stvarala na „Kritičkom sveučilištu" gdje je i Dutschke bio organizator. Jer on je često javno nastupao, držao govore pred oduševljenim studentima, javno se svađao s političarima... Tako je i na prosvjedima podrške SAD-u koje je organizirao Senat Belina 1968. bilo i plakata na kojima je pisalo „Narodni neprijatelj br. 1: Rudi Dutschke".

Nije ništa što Dutschke jest

11. travnja 1968. Josef Bachmann je to shvatio doslovce: pred uredom Saveza socijalističkih studenata Njemačke (SDS) u Berlinu je vrebao na Dutschkea i kada je ovaj izašao iz zgrade ispalio je na njega tri hica, s dva ga je pogodio u glavu, jedan ga je pogodio u rame. Dutschke je preživio, ali ostale su mu teške posljedice. Kasnije je Bachmann izrazio žaljenje što se njegova žrtva ipak izvukla i „što nije imao strojnicu". "Da sam imao novaca za nju, prepilio bi Dutschkea, tu prljavu komunističku svinju."

U domu Bachmanna je pronađena i neonacistička propaganda, čak i portret Hitlera kojeg je sam diletantski namaljao. No njegov atentat nije moguće tek svesti na „obračun" neonacista sa studentskim liderom, jer su i Bachmann i Dutschke zapravo bila djeca tog vremena.

No Dutschke je bio baš sve ono što Bachmann nije bio: odličan student i vješt govornik nasuprot pomoćnog radnika koji nije uspio završiti školu tako da mu je tek pištolj mogao biti argument. Nekadašnji sportaš i ideal mnogih mladih nasuprot sivog i boležljivog Bachmanna koji je u osami svoje sobice maštao o Führeru. Tako se očito stvorila i posve osobna mržnja na Dutschkea koja zapravo postoji među nekima u Njemačkoj i danas.

Sreća za „svaki dan bez politike"

I Bernhard Heinzmaier, osnivač hamburškog Instituta za istraživanje kulture mladih, u Dutschkeu i dalje vidi sve najgore: „Ta opsjednutost, ta zdušnost, to obećanje totalnog izbavljenja – nema čovjeka koji bi želio živjeti u sustavu kojem je težio Rudi Dutschke", smatra Heinzlmaier. Ovaj Austrijanac, koji je i vlasnik marketinške agencije za trendove mladih, je sretan što osobe kao što je bio Dutschke polako ipak padaju u zaborav. Jer za njega je sreća što su današnji mladi daleko od nekakvih ideala i kritika čitavog sustava, nego traže objašnjenja i teže individualizmu, a ne grupi. Pokušava se završiti dobar studij, naći dobar posao i tek se na rubu baviti politikom. „Moramo biti sretni za svaki dan kada politika nije u središtu života ljudi", smatra Heizlmaier.

Je li to tako? Stara je mudrost i kako se „nitko ne bi bavio politikom, da se politika ne bavi nama" i aktivizam jednog Rudija Dutschkea je možda tek izuzetan primjer onog doba. O temeljnim pitanjima što znači da su jedni rođeni sa „srebrnom žlicom u ustima", a drugi moraju nekako naći načina da vežu kraj s krajem, danas jedva da tko uopće i razmišlja.

„Što bi bio alternativni sustav?", pita Johanna Münzel, studentica politologije u Bonnu. Na prosvjede protiv kapitalizma ona uopće ne bi ni išla: „Mislim da je to previše apstraktno i negativno, zato jer je to jednostavno sustav u kojem živimo." Može se složiti s time da nije sve idealno, ali smatra da on treba tek manje preinake. A s Rudijem Dutschkeom, čak i njemačka studentica politologije ne zna što bi započela.

Politika na tanjuru i mobitelu

Unatoč tome Marie Rosenkranz, koja je jedna od voditeljica kampanje Demokratie-braucht-dich (Demokracija i tebe treba), tvrdi da su današnji mladi itekako politički aktivni. To pokazuje i studija koncerna Shell: 2002. je tek 30% mladih izjavilo kako se zanima za politiku, 2015. je to bilo 41%. Ali ona smatra da je to izražavanje političkog mišljenja danas drugačije, bilo to putem socijalnih mreža ili tek ponašanjem u potrošnji, upotrebom bioloških proizvoda ili veganskom ishranom.

Zanimljivo je i mišljenje Rudija Dutschkea o lijevom teroru koji je izbio u Njemačkoj nakon 1968. – i što je između ostalog bila i posljedica upravo atentata na njega. On je nalazio razumijevanja za nasilje i na koncu teror koji se vodio u Vijetnamu i u zemljama Trećeg svijeta, ali nije mogao podržati teror Rote Armee Fraktion i sličnih organizacija u sedamdesetima. „Individualni teror je teror koji kasnije vodi i u individualnu i despotsku vladavinu, ne u socijalizam. To nije naš cilj i nikad neće biti. Znamo previše dobro što je despotizam kapitalizma i ne želimo ga tek zamijeniti despotizmom terora."

Težak, ali novi život

Josef Bachmann je za pokušaj ubojstva Dutschkea osuđen na sedam godina zatvora. Odslužio nije ni pune dvije: počinio je samoubojstvo u zatvoru. Ondje je s njim i Rudi Dutschke pokušao diskutirati o njegovom motivu. Na Bachmannovu sahranu je došao i Dutschkeov odvjetnik Horst Mahler i položio buket cvijeća na grob.

Dutschke, još uvijek teško ozlijeđen, to nije mogao sam učiniti jer je zbog svojih ozljeda tražio novo sveučilište gdje bi završio studij. Upisao se na sveučilište Cambridge, a novac, 3000 DM za selidbu u Veliku Britaniju, mu je iz svog džepa platio tadašnji predsjednik Savezne Republike Njemačke, socijaldemokrat Gustav Heinemann. Potajno – to se saznalo tek mnogo kasnije.

1972. se ipak vraća u Njemačku i sljedeće godine po prvi put i javno nastupa nakon atentata – naravno, na manifestaciji protiv rata u Vijetnamu. Koliko je mogao, bio je i dalje politički aktivan, sudjelovao je i u inicijativi kojom bi se Ljevica nekako pronašla s udrugama za zaštitu okoliša. 1979. kao kandidat stranke Zeleni ulazi i u gradsko vijeće grada Bremena. Godinu kasnije je trebao sudjelovati i na osnivačkom kongresu te stranke za čitavu zemlju. Ali u studenome 1979. gubi život uslijed epileptičkog napada, koji je također bio posljedica atentata.