Politika azila u EU-u i dalje sporna

Tisuće izbjeglica i tražitelja azila početkom rujna 2015. godine nalazilo se pred željezničkim kolodvorom u Budimpešti. Mađarska vlada je okretala glavu na drugu stranu i pokušavala ljude vlakom uputiti dalje u Austriju. Situacija se zaoštrila 4. rujna kada su tisuće ljudi krenule pješice autocestom u smjeru Austrije. Kako bi se spriječila humanitarna katastrofa, njemačka kancelarka Angela Merkel je idućih dana tim desecima tisuća izbjeglica i tražitelja azila omogućila da iz Austrije uđu u Njemačku. S obzirom da je većina ljudi koji su se tih dana nalazili na Balkanskoj ruti nastojala doći do Njemačke, mađarski premijer Viktor Orban je ocijenio da to nije europski, već njemački problem.

U ljeto 2015. godine, kada se neprestano povećavao broj izbjeglica i tražitelja azila koji su uglavnom preko Grčke i Balkanske rute išli  prema zapadnoj Europi, i dalje je na snazi bio „Dablinski sporazum". U tom europskom zakonu stoji da je za izbjeglice i tražitelje azila uvijek mjerodavna ona država EU-a u koju su najprije ušli. Tako gledano, za desetke tisuća ljudi koji su tada dolazili, prije svega iz Sirije, bila je mjerodavna Grčka. To pravilo je 21. kolovoza na kratko suspendirao njemački Savezni ured za migraciju i izbjeglice (BAMF). Ured tada nije provjeravao koja zemlja EU-a je mjerodavna za tražitelje azila koji su u Njemačku stigli iz Sirije. Prema ocjeni kritičara to je postao magnet koji je sve većem broju ljudi ulio nadu da će ih Njemačka prihvatiti. Iako je i sama kancelarka dablinske odredbe ocijenila kao "zastarjele”, one su nakon nekoliko kaotičnih tjedana ponovo stupile na snagu. I važe i danas.

Malo naučeno iz krize

I dalje ne postoji mehanizam koji regulira kako bi izbjeglice i tražitelji azila trebali biti raspodijeljeni unutar EU-a. Doduše, ministri unutarnjih poslova EU-a su 2015. godine postigli dogovor u vezi jednog takvog mehanizma, ali Mađarska, Poljska i neke druge zemlje nisu ga htjele primjenjivati. Najvećim dijelom su ignorirane i presude Europskog suda koje Mađarsku, Poljsku, Slovačku i Češku obvezuju da prihvate izbjeglice. Od tada do danas EU se nije pomakao ni koraka dalje. „Jesmo li nešto naučili iz krize? Jesmo li uspostavili sustave da budemo solidarniji?" - pita zastupnik u Europskom parlamentu Damian Boeselager iz proeuropske stranke Volt. Njegov odgovor je „Ne! Ministri unutarnjih poslova zemalja članica nisu bili u stanju sjesti za stol."

Glavna tajnica Europskog vijeća za izbjeglice (ECRE) Catherine Woolard u EU-u zastupa brojne nevladine organizacije koje se brinu o izbjeglicama. Ona smatra da reforma sustava azila uopće nije potrebna već da bi se države samo trebale pridržavati postojećih pravila kada je riječ o tražiteljima azila. Umjesto što jedni druge napadaju, ministri unutarnjih poslova bi trebali brže provoditi postojeće propise, kaže ona. „Ima mnogo alternativa. Nadamo se da neće ponovo biti pokušaja da se pravo na azil u Europi dalje zakonski ograničava. Europa treba pokazati više odgovornosti. To bi bilo i u njezinu korist."

Sporazum s Turskom donosi zaokret

U odnosu na 2015. godinu kada je u EU-u podneseno 1,3 milijuna zahtjeva za azil, 2019. ih je bilo 670.000. Ubrzo nakon privremene mogućnosti ulaska u zemlju, bez kontrole, i Njemačka i zemlje duž Balkanske rute su zatvorile svoje granice i pojačale kontrole. Tadašnji njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere je rekao da treba riješiti problem „gubitka kontrole“. Početkom 2016. godine ljudi su bili „zaglavljeni“ u Idomeniju, na sjeveru Grčke.

Tek je takozvani Sporazum s Turskom u ožujku 2016. godine doveo do toga da se broj izbjeglica i tražitelja azila u Grčkoj počeo znatno smanjivati. Turska se obvezala da će izbjeglice i tražitelje azila s grčkih otoka prihvatiti nazad. Zauzvrat su izbjegli ljudi mogli direktno iz Turske stići zrakoplovom u EU. Taj sporazum, kojim je Turska od EU-a dobila šest milijardi eura pomoći, na snazi je i danas. Na izbjegličkoj ruti između Libije i Italije EU je gotovo u potpunosti obustavio akcije spašavanja na moru i neko vrijeme se pouzdao u libijsku obalnu stražu, koja je izbjeglice i tražitelje azila trebala vratiti nazad na obalu. Ali i pored toga, svakog tjedna stotine ljudi i dalje kreće na put preko mora. Mnogi doživljavaju brodolom i utapaju se. Italija, Malta, Francuska i Španjolska samo povremeno, i od slučaja do slučaja, otvaraju svoje luke za privatne spasilačke brodove, kako bi se iskrcali oni koje su spašeni na moru.

Zatvoriti granice, postaviti kampove?

EU je zapravo 2016. odlučio da postupak za dobivanje azila bude pokrenut odmah po dolasku u Grčku ili Italiju, gdje su nastali novi „hot-spotovi". Oni su međutim brzo postali suviše maleni. „Ideja o hot-spotovima, dakle o pokušaju da se na grčkim otocima pokrene postupak za dobivanje azila nije uspio. U Moriji, na Lezbosu, se vidi da se prema ljudima odnosimo potpuno nehumano", kaže europarlamentarac Damian Boeselager, koji je i sam posjetio izbjeglički kamp u Moriji. Tamo živi 15.000 tražitelja azila. Obrada njihovih zahtjeva za azil u Grčkoj traje više mjeseci ili čak godina. U travnju 2016. kancelarka Angela Merkel je rekla da bi postupak trebalo trajati tri do šest tjedana, prije nego što ljudi onda ponovo budu vraćeni u Tursku.

Tijekom ljeta 2015. godine Mađarska je počela podizati ogradu na granici sa Srbijom, kako bi zatvorila vanjsku granicu EU-a. Izbjeglice i tražitelji azila samo su još na nekolicini mjesta uz ogradu mogli podnijeti zahtjev za azil, o kojem se onda brzo odlučivalo u nekoj vrsti „tranzitne zone“. Taj mađarski model, koji su Europska komisija i Europski sud kritizirali, s mađarskoga gledišta se pokazao uspješnim. Drastično se smanjio broj ljudi koji su ušli u Mađarsku. Prethodno je i Grčka podigla ogradu na granici s Turskom. I dio bugarsko-turske granice osiguran je ogradom.

Sustav „zatvaranje granica, obrada zahtjeva za azil na samoj granici i trenutna deportacija” postaje uzor. Horst Seehofer (CDU), njemački ministar unutarnjih poslova, želi da se upravo to provede. Vanjske granice EU-a bi trebale ostati zatvorene i obrada zahtjeva se obavljati na granicama, glasi Seehoferovo rješenje. Odluka o tome donesena je već 2018. godine na jednom summitu EU-a. Međutim, plan o „centrima za iskrcavanje“ ili „azilantskim centrima“ – drugi nazivi za izbjegličke kampove na granicama – nikada nije proveden. Prijedlog ministra unutarnjih poslova Seehofera eurozastupnik Damian Boeselager ocjenjuje kao „nepošten". To je put koji Europski parlament ne može slijediti. „Postupak traje suviše dugo. Ukoliko želimo zadržati pravo na azil, imat ćemo još više prenatrpanih kampova. To ne može završiti dobro. Kampovi, poput onog u Moriji, po mom mišljenju su neskrivena politika zastrašivanja. To zastrašivanje pokušava se institucionalizirati, zato to ne može biti rješenje."

"Premještanje" problema

Catherine Woolard iz Europskog vijeća za izbjeglice (ECRE) smatra da je u posljednjih pet godina u prvom redu postalo jasno da zemlje poput Mađarske ili Poljske, sa svojim krutim stavom, određuju politiku. „Lekcija koja je naučena je da pojedine zemlje članice više ne vjeruju u pravo na azil. One izbjeglicama ne žele pružiti zaštitu. To znači da se privremeni mehanizam raspodjele može samo osloniti na koaliciju onih koji su za to voljni."

Europska komisija je još 2016. godine predložila korjenitu reformu „dablinskih pravila" i postupka za obradu azila u EU-u. S obzirom da je reforma predviđala obvezujući mehanizam raspodjele tražitelja azila, prijedloge sve do danas odbijaju prije svega istočne i sjeverne zemlje članice EU-a. „Iako smo prije pet godina vidjeli neke pozitivne pokušaje, uključujući i odluku Angele Merkel, od tog zajedničkog puta se kasnije odustalo. Umjesto toga slijedi se strategija koju mi zovemo 'premještanje', i koja bi ljude trebala držati podalje", primjećuje Catherine Woolard iz Europskog vijeća za izbjeglice. Turska, Libija, Libanon, Jordan i sjeverna Afrika trebaju voditi računa o izbjeglicama, a EU se pokušava sakriti, kritizira ona.