Politika prema brojevima?

Postoje rečenice pomoću kojih razmjer brutalnosti i okrutnosti rata u Siriji postaje opipljiv. Rečenice poput ove: "Ili će mačka umrijeti, ili tvoje dijete." Nikad nije htio ubijati pse i mačke, ispričao mi je prije nekoliko dana Ayham Ahmad, izbjeglica iz Jarmuka. Ali on jednostavno nije mogao naći drugu hranu za svoju djecu: "Tako da onda zakolješ mačku da bi tvoja djeca mogla preživjeti." Taj pijanist je prije mjesec dana pobjegao iz palestinskog izbjegličkog kampa južno od Damaska, a kojega od prije nekoliko mjeseci kontroliraju islamisti. Tamo svega nedostaje: hrane, lijekova i prije svega nade.

Njemačka - zemlja nade

I tako se Ahmad na koncu uputio u Njemačku u potrazi za boljim životom. Ukratko: u potrazi za nadom. Sve više očajnih Sirijaca, poput njega, ali i Iračana i Afganistanaca hrle u Njemačku. Prema navodima jednog "tajnog dokumenta" iz krugova njemačkih vlasti do kojega je navodno došao žuti list "Bild", do kraja ove godine bi trebalo u Njemačku stići 1,5 milijuna izbjeglica. Puno više, dakle, nego što to govori službena procjena njemačke vlade koja još uvijek polazi od 800.000 izbjeglica - iako su pojedini političari tu brojku odavno već korigirali prema gore.

Citirajući iz navodno tajnog dokumenta taj list navodi da prijeti "slom sustava opskrbe" izbjeglica, da se stambeni kontejneri, primjerice, ili sanitarni uređaji jedva još mogu nabaviti. Njemačka vlada je odmah reagirala: "Nitko ništa ne zna za postojanje takvog papira", kazao je zamjenik vladinoga glasnogovornika u ponedjeljak. Stoga on tome, kako je rekao, ne bi pridao veliku važnost. Jedan glasnogovornik ministarstva unutarnjih poslova je također pomirljivo poručio da su brojke za rujan doista vrlo visoke, ali da će, kako je pokazalo iskustvo, opasti val izbjeglica u zimskim mjesecima. Ali i uopće, dodao je, dnevne i tjedne statistike se ne mogu tako jednostavno zbrojiti u ozbiljnu procjenu.

Ne čudi što vlada brojke umanjuje, jer u Njemačkoj sve više opada početna euforija zbog dolazećih izbjeglica. Slavljena "kultura dobrodošlice" prerasta u zahtjeve za jednom "kulturom dolaska". Političari odjednom sve više govore o "gornjim granicama", o boljoj zaštiti vanjskih granica, pojedinačno čak i o tome da se pod upitnik stavi temeljno pravo na azil.

Kraj euforije

Možda je euforija iz proteklih dana bila naivna. Vjerojatno je bilo neizbježno da će ona jednog dana ustupiti mjesto realizmu. Jer, svim tim izbjeglicama osigurati smještaj, odjeću, hranu, integrirati ih i kasnije im omogućiti i posao - ukratko: omogućiti im život dostojan čovjeka koji im se u njihovim domovinama često uskraćuje - to je naravno teška zadaća. Zadaća koja puno košta - resursa, energija i da, naravno i novca koji onda možda nedostaje na drugim mjestima.

Ali na to nas obvezuje naš ustav, ako to kod nekih, izgleda, ne čini više vlastita savjest. Pravo na azil je nepovredivo i to mora i ostati tako. Umjesto da nepotrebno vrijeme i energiju trošimo na pitanje hoćemo li odobriti azil i ako da, uz koja ograničenja, trebali bismo se radije pitati kako da to učinimo a da ne potpirujemo pretvaranje neraspoloženja u rasizam spram pridošlicama.

Konačno okončati rat

Istovremeno se mora konačno okončati krvavi građanski rat u Siriji kojemu je politika predugo samo površno posvetila pozornost. I to je teška zadaća koja se čini skoro nemogućom - ali drugog rješenja nema. Jer na koncu ti ljudi koji danas traže azil, žele se vratiti kući. Nisam još srela nijednu sirijsku izbjeglicu, bilo da je to u Kairu, Dortmundu ili Berlinu, koja se jednog dana nije htjela vratiti kući.

Ali to će biti moguće tek onda kad tamo više ne budu padale bombe, teroristi više ne budu divljali i djeca više ne budu gladovala. Do tada ne smije postojati gornja granica za našu pomoć!