Poljska i Bjelorusija – između cinizma i licemjerja

Na granici između Poljske i Bjelorusije tu i tamo se čuje po neki pucanj. Tako to obično biva kada se mladi graničari zaklinju na bespogovornu obranu svoje domovine. Ali to je opasno, jer sitne iskre na granici s neprijateljskim susjedom mogu se brzo pretvoriti u vatru. Kao pod povećalom, ovaj sukob pokazuje sve slabosti Europe i cinizam politike moći, ne samo u Rusiji i Bjelorusiji, već i u Poljskoj.

Europska unija i njezine slabosti

Otkako je veliki izbjeglički val 2015. godine razotkrio crte razdora u Europi, u Bruxellesu nema toksičnije teme nego što je izbjeglička politika. Spor oko azila, migracije i zajedničkog zakonodavstva žešći je od rasprava oko novca, zaštite klime ili bilo čega drugog što dijeli države. Svi novi pokušaji da se uspostave zajednička pravila su propali: kome je dozvoljen ulazak u EU, tko ima pravo na azil ili tko treba dobiti privremenu zaštitu, koje zemlje primaju koliko izbjeglica i koje socijalne usluge moraju biti pružene – oko svega toga se neprestano diskutira.

Kada se na dnevnom redu nađe izbjeglička politika nacionalizam preuzima diskurs. Pritom se nitko ne treba kriti iza „Bruxellesa“. Taj politički neuspjeh izazvala je zlonamjernost nekih zemalja članica. Zajedništvo i svaki napredak prije svega su sprječavale Mađarska i Poljska.

Sada kada Varšava traži europsku pomoć, vlada prije svega misli na novac za izgradnju zida na granici. Zajedničkog prihvata ili razmještanja izbjeglice sada nema, a za to je odgovorna Poljska, koja je uvijek odbijala solidarnost, a sada joj teško pada apelirati na susjede.

Cinizam u Moskvi i Minsku

Tko je prvi došao na ideju da se izbjeglice koriste kao ljudsko oružje za tu novu vrstu hibridnog rata protiv Europe – vladar u Kremlju ili diktator iz Minska? Lukava podlost te ideje više ukazuje na Vladimira Putina, nego na vladara iz Bjelorusije, koji ponekad djeluje brutalno. I ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov može se vidjeti kako se ceri kada sugerira da bi EU sada problem s izbjeglicama na poljskoj granici mogao riješiti onako kako je to ranije učinio s Turskom. Stari politički profesionalac poznaje slabosti svojih protivnika.

Lukašenko, međutim, sada u ruci ima prvoklasni instrument iznude – optužbe za nehumanost i trgovinu ljudima u mafijaškom stilu ga se svejedno ne dotiču. On je ionako pijun Moskve i nema nikakav ugled koji bi mogao izgubiti. Dosadašnje sankcije Bruxellesa za njega nisu baš bile bolne. To bi se moglo promijeniti samo ako bi EU uveo ozbiljnije zabrane za izvoz. Ali do sada se od toga suzdržavao iz obzira prema građanima Bjelorusije, kao i prema vlastitim kompanijama.

Licemjerje u Varšavi

Poljska u međuvremenu ostavlja dojam kao da je sigurnost zemlje akutno ugrožena. Predsjednik je već razgovarao i s NATO-om, kao da njegovoj zemlji prijeti opasnost od mongolskih konjaničkih hordi Džingis Kana. Velika buka u Varšavi je, međutim, prije svega propaganda. Do sada je nekoliko tisuća izbjeglica nasjelo na plan vlade u Bjelorusiji. Ti ljudi koji se smrzavaju i koji su ostali bez svega, sada bi trebalo biti prijetnja za 38 milijuna Poljaka? Takve tvrdnje su jednostavno apsurdne.

Ali granični spor je vrlo dobro došao vladi u Varšavi koju predvodi Stranka prava i pravde (PiS), koja nije dobro prolazila u nedavnim anketama, jer su mnogi Poljaci počeli okretati joj leđa – zbog zabrane abortusa, neprijateljstva prema Europi i demontaže vladavine prava. Da bi se suprotstavio tom trendu Jaroslaw Kaczynski, vođa stranke PiS i zamjenik premijera, oslobodio je prvi val ksenofobije i nacionalizma, što oporbu dovodi u tešku poziciju. U skladu sa starim pravilom, prema kojem dobra kriza ne smije ostati neiskorištena.

Gubitnici su ljudi

Gubitnici u toj ciničnoj igri su ljudi koji po hladnoći i mraku sjede u šumama na poljsko-bjeloruskoj granici i dalje ne mogu ni naprijed, ni nazad. Vlada u Varšavi čak ni humanitarnim organizacijama ne dozvoljava da im priđu, kako bi im donijeli ono najpotrebnije. To je protivno međunarodnim konvencijama – ali i stranka PiS vjeruje da nema ugled koji bi mogla izgubiti.

S druge strane, EU bi trebao prestati slijepo se solidarizirati s Poljskom i izvršiti pritisak na vladu, da doprinese humanom rješenju za ljude na granici, možda i uz pomoć međunarodnih organizacija. Ostalo je onda stvar pregovora – sa zemljama podrijetla i tranzita izbjeglica, s Rusijom i Bjelorusijom. Treba brzo nešto učiniti, jer bliži se zima – a s njom i opasnost da tamo uskoro bude još mrtvih.