1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Ponovo nam je potrebna budućnost

Muno Martin Kommentarbild App
Martin Muno
31. prosinca 2022

Ove godine je uništeno mnogo toga što se smatralo normalnim, sigurnim ili izvjesnim. Zato nam je potrebna nova vizija budućnosti, smatra Martin Muno.

https://p.dw.com/p/4LUW7
Winterwetter in Bonn
Foto: Marc John/IMAGO

Mora se jasno reći: godina koja se završava bila je, oprostite na izrazu, usrana. Priznajem to obično nije odgovarajući izbor riječi za jedan ozbiljan komentar. Ali ponekad ne može drugačije. Jer, ne znate ni odakle početi sa svim ovogodišnjim lomovima i preokretima.

Dakle, radi jasnoće, počnimo od malih nedaća: 16. prosinca u Berlinu je puknuo Aquadom, najveći cilindrični akvarij na svijetu. U hotel u kome se nalazio slilo se milijun litara vode, stotine riba je uginulo. Na ovaj događaj se može gledati kao na neku bizarnu epizodu, ali i kao na simbol kraja jedne bezbrižne ere. I to zato što nitko nije primijetio sićušne pukotine - ni u ogromnom akvariju ali ni u našim društvima.

Rat u Ukrajini: veliko razočarenje

Veliki globalni raskol dogodio se 24. veljače: koronavirus je još uvijek čvrsto imao svijet pod kontrolom kada su ruske trupe napale Ukrajinu. Ne samo da je stradalo na desetke tisuća ljudi, uništeni dijelovi gradova, kuće i infrastruktura, nego i brojne iluzije.

Ovo razočaranje je bilo posebno teško u Njemačkoj i Europi: političari i stanovništvo morali su bolno naučiti da je osvajački rat krvava realnost čak i u 21. stoljeću. I da ruski plin neće zauvijek biti neograničeno dostupan i jeftin.

Ono što je uslijedilo bila je ubrzana politika, u kojoj su milijarde dolara preraspoređene u vojne budžete, a vlade panično tražile nove izvore fosilnih goriva.

Višestruka kriza

Kommentarbild Muno Martin
Muno Martin

Ako se nešto razdere, brzo se pojave nove pukotine ili postaju uočljive sićušne napukline: cijene rastu, majstori ne dolaze, bilo zbog nedostatka osoblja ili materijala, police u supermarketima povremeno ostaju prazne, a učestale su i nestašice lijekova – sve su to pojave koje su posljednjih desetljeća u velikoj mjeri bile nepoznate u brojnim zemljama.

A najveća od svih kriza, klimatske promjene, pala je u drugi plan na jedan posve nadrealan način. Tko razmišlja o globalnom zagrijavanju kada se mora pobrinuti da se zimi ne smrzava? U međuvremenu, Dan preopterećenja Zemlje, dan koji označava trenutak kada smo potrošili godišnje globalne resurse, se nastavlja pomicati iz godine u godinu.

Svima nama treba biti jasno da se s obzirom na ovu višestruku krizu, stvari više ne mogu odvijati po starom. Ali to je problem za gospodarski sustav koji se temelji na stalnom i rastućem „nastavi po starom”. S obzirom na to da svi znamo da u budućnosti više nećemo moći da živjeti i konzumirati kao do sada, to mnoge ispunjava dubokom neizvjesnošću.

Tuga za svetom koji nestaje

I tako mnogi žale zbog gubitka svijeta za koji znaju da uskoro više neće postojati. U najgorem slučaju, to dovodi do poricanja stvarnosti, do bijega u desničarske populističke ideologije ili teorije zavjere.

Ili povećavamo napore samo da spriječimo gore. Sociolog Hartmut Rosa to ovako opisuje: „Nemamo više osjećaj da trčimo naprijed i ka horizontu, i da je borba zabavna, kao i trud da se nešto postigne. Sada moramo trčati sve brže, samo da ne bi skliznuli prema dolje. Bježimo od provalije koja je sve bliža".

Perspektiva sutrašnjice

Ono što nam nedostaje je zajednička perspektiva sutrašnjice, narativ o dobroj budućnosti. Većina postojećih slika budućnosti je manjkava jer su to ili distopije ili naivni nastavak postojećeg s boljom tehnologijom, odnosno idejom da ćemo uskoro izmisliti stroj koji će nekako magijom izbaciti CO2 ili eliminirati siromaštvo.

Dakle, potrebna nam je konkretna predodžba o tome kako želimo živjeti. Poput sna nakon Drugog svjetskog rata, kada je narativ bio „povećavanje prosperiteta kroz obrazovanje i trud". Nešto čemu vrijedi težiti.

17 ciljeva UN

Takva predodžba već postoji kao apstrakcija, na primjer u 17 ciljeva održivog razvoja Ujedinjenih naroda. I postoji mnoštvo ideja, od lokalnih savjeta za prehranu do energetskih koncepata bez ugljikovog dioksida. Zajednička ekonomija bez prisile stalnog rasta - jer je naša zemaljska kugla ograničena. Ali s jedne strane, ovi koncepti su tematski uski i ne uzimaju u obzir širu sliku. S druge strane, rasprava o tome vodi se u uskim krugovima aktivista - većina društva nije u toku.

Različite ideje bi se morale pretočiti u koherentan politički koncept koji bi svatko mogao razumjeti i o kome bi se strastveno raspravljalo. Tek kada to uspije, kada bude jasno kojim putem želimo ići zajedno, moglo bi se reći, poput filozofa Teodora V. Adorna, „napredak se događa tamo gdje se on i završava".

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu