«Pontifikat Benedikta XVI bit će iznenađenje za mnoge koji su očekivali nešto drugo.»
22. travnja 2005
Otkako je prošlog utorka u sutonu iznad Sikstinske kapele i vatikanskih krovova zalepršao bijeli dim, a s balkona katedrale Svetog Petra gradu i svijetu priopćeno «Habemus papam», u Njemačkoj je (i ne samo među katoličkim vjernicima) započelo veliko slavlje. «Mi smo papa» – objavio je najtiražniji njemački dnevnik «Bild» još iste večeri ponosno na naslovnoj stranici. Da su novinska slova kojim slučajem, kao nekoć, bila načinjena od lijevanog olova, svako od njih težilo bi najmanje poput batića zvona rimske prvostolnice. Rijeke reportera iz cijelog svijeta istog su trenutka preplavile Marktl u Gornjoj Bavarskoj, rodno mjesto Josepha kardinala Ratzingera. Dvije tisuće njegovih žitelja – u nazočnosti gotovo isto toliko izvjestitelja i višestruko umnoženog broja gostiju – još je glasno nazdravljalo ili potiho molilo u slavu svoga najpoznatijeg sugrađanina i njegovog izbora za papu Benedikta XVI, kada je iz domaćih peći zasukljao (ovaj put) crni dim, a nedugo zatim u izlozima prodavaonica pod marketinški domišljatim imenom «vatikanski kruh», «benediktinska torta» ili «biskupska kapica» osvanuo i zamirisao cijeli niz prigodničarskih peciva. Kada smo već kod nazivlja: Nijemci su svojemu sunarodnjaku na čelu Svete stolice od milja već dali nadimak – «paparatzi»!
Sutradan ujutro kratko se, ali ne i manje ponosno, oglasio i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Münsteru: «Radujemo se da je za papu izabran nekadašnji član našega nastavničkog kolegija», stoji između ostaloga u skromnom priopćenju, objavljenom na internetu. Još uvijek ima profesora koji se sjećaju mladoga, naprednog znanstvenika i predavača dogmatike, koji je između 1963. i 1966. u Münsteru proveo četiri godine. Među njima je i današnji dekan tog fakulteta i direktor Instituta za ekumenu, profesor doktor Thomas Bremer, jedan od najistaknutijih teologa te vodeći stručnjak za vjeroispovijesti naroda jugoistočne Europe u Njemačkoj. S njim smo razgovarali o papi Benediktu XVI, očekivanjima od predstojećeg pontifikata te o budućim odnosima Svetog oca i hrvatskog naroda.
Profesore Bremeru, kako komentirate izbor kardinala Josepha Ratzingera za papu Benedikta XVI?
«Kao dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Münsteru ja sam, naravno, sretan i ponosan što je jedan bivši član našeg nastavničkog kolegija izabran za papu. Joseph Ratzinger je kao mladi znanstvenik i profesor dogmatike predavao na našem fakultetu između 1963. i 1966. godine. Još postoji nekolicina starijih kolega koji ga se sjećaju, koji su pohađali njegova predavanja i to je velika radost za nas i za naš fakultet.»
Kardinal Ratzinger je predavao u Münsteru u vrijeme njegovih liberalnih nazora na teologiju i svijet. Tek kasnije – nakod događaja 1968. godine i rasprava sa studentima – revidirao je svoje stavove u konzervativnom pravcu. Što se sada može očekivati od pape Benedikta XVI? Gdje će biti težišta njegovog pontifikata?
«U pravu ste. Za vrijeme boravka i rada u Münsteru on se smatrao jednim od mladih, naprednih, otvorenih bogoslovaca. Bio je koncilski teolog za ondašnjeg kölnskog nadbiskupa, kardinala Fringsa. Jedna važna tema za njega je tada bila ekleziologija, dakle znanost o crkvi. Mislim da je mnogo njegovih ideja na određeni način ušlo u dokumente Drugoga vatikanskog koncila. Točno je i da su se njegovi nazori promijenili. No, to ne isključuje mogućnost da se neće i još jednom promijeniti. On je sada papa Benedikt XVI, što nikako ne znači i automatski nastavak kardinala Ratzingera. Posljednjih dvadeset i više godina on je imao jednu određenu funkciju, a sada je kao papa poglavar i predstavnik svih katolika te sada mora voditi računa o svim katoličkim vjernicima. Poglavito nakon prve propovijedi u kojoj je stavio veliki naglasak na ekumenizam, na odnose prema drugim, nekršćanskim religijama, mislim i nadam se da će njegov pontifikat biti iznenađenje za mnoge ljude koji su očekivali nešto drugo. Druga važna tema bit će možda čvrstoća u vjeri, da je tako nazovemo. To je vidljivo iz propovijedi prije otvaranja konklave. Tad je o tome govorio vrlo jasno, a suprotstavljanje liberalizmu, relativizmu i drugim ‹izmima› je i njegov načelni stav.»
Je li papi Benediktu XVI kao Nijemcu na neki način predodređeno da se posebno zauzme za razumijevanja kršćanstva i židovske religije, tj. kršćanstva i muslimanske vjeroispovijesti?
«To bi bio nastavak politike prethodnoga pape, jer je već i Ivan Pavao II stavio veliki naglasak na temu odnosa prema Židovima i Muslimanima. Kardinal Ratzinger već više od dvadeset godina ne živi i radi u Njemačkoj, ali je njemu, naravno, vrlo dobro poznata povijest i suvremena situacija u Njemačkoj. Meni se čini da će to za njega biti od goleme važnosti.»
S obzirom na visoku životnu dob kardinala Ratzingera odnosno pape Benedikta XVI već se govori o prelaznom pontifikatu. Dijelite li to mišljenje?
«Vrlo često su upravo takozvani ‹prelazni pape› ostvarili velike promjene u crkvi, čak i ako im je pontifikat trajao samo kratko. Najbolji i vremenski najbliži primjer jest slučaj Ivana XXIII, a na određeni način možda čak i Ivana Pavla I koji je bio papa samo mjesc dana. Dakle, ne smatram da takozvani ‹prelazni pape› ne mogu staviti svoje akcente ili čak u nekom pogledu i promijeniti kurs crkve. Osim toga, moram reći i da dob od 78 godina ne znači mnogo s obzirom na današnje mogućnosti i dostignuća medicine. On može aktivno djelovati i biti papa još zasigurno deset ili čak i više godina. Ne bih se, dakle, da tako kažem, pouzdao u to da je on ‹prelazni papa›. Siguran sam da će staviti svoje akcente.»
Papa Ivan Pavao II nije bio samo poglavar katoličke crkve, nego je aktivno sudjelovao i u svjetskim političkim tokovima. Možemo li isto očekivati i od donedavnog «čuvara vjere», kardinala Ratzingera, a sada pape Benedikta XVI?
«Vjerojatno se ne može biti papa, a istodobno ne biti i svjetski političar. Zaštita vjere, kako ste kazali, bio je doista zadatak kardinala Ratzingera u zadnjih dvadesetak godina. Naravno da se na toj dužnosti nije morao niti se bavio politikom i političkim događajima. No, sada će se morati baviti i time. On je u svojoj prvoj propovijedi već govorio o tome koliko mu je važna tema mira. Dakle, ja sam siguran da će u tradiciji dosadašnjega pape to također biti jedna važna tema i za Benedikta XVI.»
Poznato je da je Karol Woytila gajio velike simpatije prema hrvatskom narodu. Tijekom svoga pontifikata tri puta je posjetio Hrvatsku, a osobno se vrlo zauzeo i za beatifikaciju kardinala Alojzija Stepinca. Hoće li Benedikt XVI nastaviti takav odnos?
«Naravno da je taj odnos proizašao iz posebne situacije, zajedničkoga komunističkog iskustva poljskog pape i hrvatskog naroda. Potom je došao rat itd. No, i bez obzira na novonastalu situaciju, mislim da će novi papa njegovati dobar, simpatičan i srdačan odnos prema Hrvatskoj i Hrvatima. Ne znam hoće li uopće toliko mnogo putovati kao što je to činio Ivan Pavao II, ali sam siguran da će prema svim katoličkim narodima, pa tako i prema hrvatskome, gajiti velike simpatije.»