Portret dobitnika Nobelove nagrade za gospodarstvo 2004.

Nobelova nagrada iz područja gospodastva najmlađa je u obitelji te najcjenjenije svjetske nagrade i prvi je put dodijeljena 1969. godine, nekoliko desetljeca nakon smrti utemeljitelja nagrade, Alfreda Nobela. On naime nikada nije volio društvene znanosti jer one nisu, kako je jednom rekao, "egzaktne" poput kemije, fizike ili medicine. Portretiramo ovogodišnje slavodobitnike i njihov doprinos svjetskoj ekonomskoj znanosti.

Kydland i Prescott zajednički su objavili svoje inovativne, pionirske radove, od kojih najvažniji potječu iz 1977. i 1982. godine. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zapadna su gospodarstva patila od stagflacije, što je u stvari bio mali, jedva spomena vrijedan gospodarski rast i trajno visoka nezaposlenost, praćena visokom inflacijom. Gospodarska politika zanosila se tada idejom da se nezaposlenost može trajno smanjiti ako se prihvati visoka stopa inflacije. Tako je, na primjer, tadašnji savezni kancelar Helmut Schmidt izjavio da bi se, kada bi morao birati između visoke inflacije i visoke nezaposlenosti, odlučio za visoku inflaciju, a u cilju snižavanja stope nezaposlenosti. Nobelovac Milton Friedman tvrdio je pak da ta navodna alternativa zapravo ne postoji. Visoka stopa inflacije mogla bi smanjiti nezaposlenost, ali u najboljem slučaju kratkoročno, nikako dugoročno.

Kydland i Prescott ovu su teoriju proširili na takozvani problem vremenske nestalnosti. Osnova njihove teorije sastoji se od sljedećeg: mjere gospodarske politke, koje mjerodavni ocjenjuju najboljima, često se ne provode u djelo, budući da su se poduzeća i domaćinstva već pripremila na ono što ih čeka. Ta pojava odvraća političare da svoje najavljene mjere zaista i realiziraju. Kydland i Prescott bili su mišljenja da takva politika donosi više štete , nego da se uopće ne predviđaju nikakvi dugoročni ciljevi.

To se, na primjer odnosi na novčanu politiku: ako su svi suglasni oko toga da je visokom inflacijom moguće riješiti nezaposlenost, tada najava da se zaista želi učiniti nešto kako bi se inflacija smanjila, zvuči neuvjerljivo. Gospodarski subjekti zato se okreću visokoj stopi inflacije, očekuju veće zarade, a kao posljedica svega toga, nezaposlenost se ne smanjuje.

Radovi Kydlanda i Prescotta vrlo su konkretno utjecali na gospodarsku politiku. Oni poručuju: NE samostalnom odlučivanju, DA osnivanju institucionaliziranog okvira s jasnim, dugoročnim ciljevima. Europska Središnja banka, na primjer, jedna je takva institucija. Njezin je cilj ne dopustiti rast inflacije za više od dva posto, bez obzira na pojedinačne odluke. Njihovi su radovi utjecali i na reformu institucija u Novom Zelandu, Švedskoj i Velikoj Britaniji.

Osim toga, obojica su uvelike doprinjeli Teoriji gospodarskih ciklusa. Dotadašnja su se razmatranja odnosila uglavnom na potražnju, i bila su manje-više statična, u skladu s motom: Kada stisnem ovaj vijak, na drugom se mjestu mijenja to i to. Sredinom sedamdesetih, to više nije bilo dovoljno. Dvojica novih Nobelovaca postavili su temelje za puno čvršće, dinamičnije teorijske modele koji uzimaju u obzir očekivanja domaćinstava i poduzeća u pogledu potrošnje, ulaganja i na tržištu rada. Drugim riječima, Kydland i Prescott pomogli su tome da se ekonomija približi stvarnom životu i ljudima.