Portret Slavenke Drakulić - ovogodišnje dobitnice Nagrade za europsko razumijevanje Sajma knjiga u Leipzigu

«Moja je generacija odrasla ne poznajući povijest – povijest koju smo naučili bila je obična laž i obmana. Tek sada razumijem kako je uz nedostatak činjenica lako započeti rat...», piše Slavenka Drakulić u svojoj posljednjoj knjizi. A ratom se ova književnica bavi već desetak godina, te je o toj temi objavila i dva romana – «Balkan Express», djelomično objavljen u "Feralovoj" biblioteci, zajedno s izvadcima iz dvije druge knjige eseja, te roman «Kao da me nema». Ova najnovija knjiga, kaže, logičan je nastavak: «Dosta sam toga pisala na temu rata, skoro isključivo u posljednjih desetak godina i onda mi se postavilo jedno pitanje, koje je zanimalo sve nas – tko su zapravo ti ljudi koji su ili naređivali zločine, ili ih sami počinili. Normalno je da se čovjek pita tko su ti ljudi, jesu li to normalni ljudi, jesu li to monstrumi, jesu li to uopće ljudska bića?»

Dok je pisala knjigu, autorica je više od 5 mjeseci provela u Haagu, gdje je pratila suđenja ratnim zločincima s područja bivše Jugoslavije: «U knjizi nisam ulazila previše u historijske okolnosti jer smatram da su poznate i nisam htjela ponavljati ono što su drugi već i bolje od mene napisali. Ta knjiga nema ni neki politički aspekt, nego sam se baš zadržala na pojedinim osobama, to su portreti osoba. To je znatiželja koja nije mučila samo mene, nego muči svakog čovjeka. Jednostavno se pitaš – ako oni jesu obični ljudi, kao što sam ja u ovoj knjizi došla do zaključka, onda se kao sljedeće nameće pitanje – bih li ja, kao običan čovjek, u određenoj situaciji mogao napraviti to isto?»

Slavenka Drakulić jedna je od najrenomiranijih i u svijetu najpoznatijih hrvatskih književnica. Rođena je 1949. u Rijeci, završila je sociologiju i komprarativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a danas živi između Stockholma, Beča, Zagreba i Istre. Udana je za švedskog novinara i književnika Richarda Swartza. Ima kćer Rujanu, također književnicu. Iako već godinama velik dio vremena provodi izvan Hrvatske, stalno je prisutna na hrvatskoj književnoj sceni. Jedna je od začetnica neofeminizma u Hrvatskoj, koji, kako kaže književna kritičarka i profesorica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Ingrid Šafranek, nije militantni feminizam, već se bori za različitost i za pravo na drukčiji pogled na svijet: «Ona je feminizam tematizirala već u svojoj prvoj knjizi eseja «Smrtni grijesi feminizma», koja je na neki način bila proročna, jer se '90-ih godina u Hrvatskoj doista smatralo da feminizam ima nešto kobno, nešto nepodobno, nešto griješno. I javno je bio osuđivan, kao i njegove protagonistice.»

Tako se Slavenka Drakulić, kao novinarka i književnica, '90-ih godina našla u središtu medijskog skandala, kada su neki hrvatski novinari nju i njezine kolegice, također književnice i novinarke, ali i feministice, proglasili gotovo državnim neprijateljima. Mnoge od njih, pa tako i Drakulić, tada su napustile Hrvatsku. No, Slavenka se u domovinu vraća često, a izdavačka kuća «Profil» prošloga je ljeta objavila njezina sabrana djela. Pitali smo je kakva je danas njezina recepcija u Hrvatskoj? Kakav je odnos hrvatske javnosti prema njezinu stvaralaštvu? Drakulić odgovara: «Cijeli taj skandal, sve je to bila konstrukcija naših kolega novinara, tako da javnost, u smislu čitateljstva s tim nema nikakve veze. Čitatelji su nastavili čitati naše knjige na drugim jezicima, nekako su se snalazili i u tom smislu mislim da nije bilo nikakvih problema. No, to se dogodilo prije 12 godina...Doduše, moram reći da sudski proces još nije gotov, što je tipično za naš sud. Danas naše knjige objavljuje izdavačka kuća tjednika «Feral», moje 4 knjige objavila je kuća «Profil», ljude to zanima, kupuju i čitaju, informirani su. Mislim da tu u smislu prijema mojih knjiga nema nikakve razlike. Jedino što se u zadnjih nekoliko godina malo više piše, ne samo o meni nego i o mojim kolegicama. U tom se smislu nešto jest promijenilo, a došlo je i do objektivnih promjena u odnosu na '90-te godine. I dolaskom nove HDZ-ove vlasti se isto nešto mijenja.»

No, kakvo je zapravo stvaralaštvo Slavenke Drakulić? Pojašnjava Ingrid Šafranek: «Kod Slavenke Drakulić od samog početka razabiremo 2 rukavca u njezinom stvaralaštvu – dokumentaristički, autobiografski, ali i onaj romaneskni, fikcionalni. Oni se povremeno odvajaju, ali još češće miješaju u onome što zovemo autofikcija. To je spoj imaginarnog i iskustvenog, osobnog.»

Osnovne odlike njezine književnosti su, naglašava Šafranek i transgresivnost i provokativnost. Velike teme koje do sada na taj način nisu bile obrađivane. Uvijek sa ženskog aspekta, osobnog, iskustvenog i lirskog: «Mislim da ta sklonost doživljenom iskustvu i konkretnoj zbilji proizlazi iz njezine doista ugledne novinarske prošlosti i njezine formacije sociologinje. Tako da je to povezivanje osobnog i nadosobnog uvijek silno važno i silno prirodno i prožeto.»

Kako se ljudi od dobrih susjeda preko noći pretvaraju u ubojice? Na to pitanje ni Slavenka Drakulić nema jednostavan odgovor, no svojom novom knjigom poručuje kako zlo plodno tlo pronalazi u nedostatku suosjećanja.