Posjet muzeju za male ljude

Na podu se nalazi bogato ukrašen tepih, a jednako tako detaljima je ispunjen i namještaj u ovoj prostoriji. U sredini se nalazi vodena lula, a oko nje sjedi osam mališana u dobi od pet do osam godina. „Dobrodošli na Orijent!“ stoji na ploči ispred ulaza u jednu od prostorija etnološkog muzeja Rautenstrauch-Joest u Kölnu. Jedina odrasla osoba u ovoj sobi mališanima upravo čita jednu od priča iz Tisuću i jedne noći.

Laura Winkler po zanimanju je zapravo etnologica, no ova majka dvoje djece sada već redovito mališane u ovom muzeju vodi kroz razne programe – od toga da ih nauči kako Indijanci sjede u svojim šatorima, preko poduke u šivanju mokasina pa sve do toga kako sami mogu napraviti neku orijentalnu „čarobnu knjigu“. Winkler s mališanima obično prvo obilazi izložbene prostorije, a kasnije ono što su vidjeli, djeca mogu prikazati u crtežima ili radom u raznim drugim materijalima. „Imamo puno stalnih klijenata, obožavatelja, djece koja doista redovito dolaze. Ono što ih posebno privlači je upravo mogućnost da mogu sami nešto napraviti, a ne samo slušati...“, kaže ona.

Zabavnije nego u školi

I to je upravo osnovni koncept ovog etnološkog muzeja – probuditi interes kod djece i da preko zabave nauče nešto novo. „S jedne strane, zanimljivim sadržajima zapravo privlačimo novu, odnosno, sljedeću generaciju posjetitelja, a s druge strane širimo njihove horizonte upoznavajući ih sa stranim kulturama“, kaže voditelj Muzeja za juniore u etnološkom muzeju Rautenstrauch-Joest, Peter Mesenhöller. Ovakav program djeci je najčešće zanimljiviji od onog kakav se nudi u školama na satovima povijesti ili zemljopisa. Osim toga, djeca imaju mogućnost upoznati i muzej s njegove druge strane, rad iza njegovih kulisa.

Osim toga ovaj Muzej za juniore su uredili velikim dijelom sami mališani. Riječ je o jednom posebnom odjeljenju unutar spomenutog etnološkog muzeja, mjestu gdje svaka prostorija pruža nešto drugo. Tako ovdje postoji soba iz Sierra Leonea, iz Kanade i Turske. U svakoj prostoriji se mogu vidjeti i filmovi na kojima mališani iz drugih dijelova svijeta pričaju o svom životu i svojoj svakodnevici: Što radi djevojčica Naoko iz Japana nakon škole? Ima li Steve iz Kanade samo košarku u glavi ili ga zanimaju i njegovi indijanski korijeni? I što se nalazi u tipičnoj njemačkoj dječjoj sobi?

Muzeji kao zabavni parkovi

Ono što je Peteru Mesenhölleru posebno važno je i to da sadržaji u ovom mjestu jednako privlače djecu ali i odrasle koji zapravo muzeje ne posjećuju redovito. Radionice su ovdje stoga besplatne, a financiraju ih razni sponzori. Naime, ova vrsta obrazovanja, takozvana muzealna pedagogija, u Njemačkoj je zapravo popularna još od 60-ih godina prošlog stoljeća. Već tada se počelo s uvođenjem raznih programa koji su trebali privući sve dijelove društva, a ne samo takozvanu elitu. Ovaj trend se sada itekako primjećuje. Muzeji u Njemačkoj već odavno privlače mase i neki su u međuvremenu mutirali u prave zabavne parkove.

Za mališane je, naravno, posebno zanimljivo ako mogu ono što vide i dotaknuti. To jako dobro znaju i u kelnskom etnološkom muzeju. Tijekom obilaska oni koji to žele mogu ruke gurati u posebne kutije u kojima se nalaze krzna raznih životinja. „To je mačka!“, kaže sedmogodišnja Sophie. „Ne, to je sigurno koza!“, viče Leonhard. „Nije niti mačka niti koza. To je devina dlaka“, kaže Laura Winkler. Jednom riječju, djeci je ovdje očito itekako zabavno. „Zanimljivije je nego u školi. Zato uvijek rado ovamo dolazim, uvijek naučim nešto novo, a na kraju u radionici mogu nešto i sam izraditi“, priča 11-godišnji Christian. I on će zasigurno ponovno ovamo doći. Možda već sljedećeg tjedna kada je na programu ponovno kultura američkih Indijanaca, kada će neko vrijeme moći provesti u pravom tradicionalnom tipi-šatoru.