Potraga za srećom u Dubaiju
3. prosinca 2012Zvat ćemo je Almaz. 23 su joj godine. Napustila je svoju zemlju u nadi za boljim životom. Almaz je iz Etiopije. Već 10 mjeseci radi kao sluškinja u Dubaiju. Svoje pravo ime ne želi otkriti.
Almaz kao i mnoge mlade djevojke u Etiopiji nije mogla naći posao. Ukoliko čovjek u Etiopiji i nađe posao, onda je on tako slabo plaćen da se od njega ne može živjeti. „Počela sam učiti z akuharicu. Nakon što sam platila pola školarine, morala sam prekinuti jer više nisam imala novaca. Morala sam platiti stanarinu, hranu i školarinu. Kako sam sve to mogla sa 400 birra?„, kaže Almaz. 400 etiopskih birra je oko 17 eura.
Stoga, posao sluškinje u Dubaiju je ova mlada djevojka rado prihvatila jer joj je bilo obećano da će mjesečno zaraditi 130 eura. Almaz se veselila što je potpisala dvogodišnji ugovor i u sasvim je drugi plan stavlja sve negativno što je čula o Dubaiju. Na kraju krajeva, neke djevojke su „uspjele“. U najmanju ruku su obiteljima poslale novac što se ocjenjuje kao „uspjeh“.
Uvjeti slični ropstvu
Međutim, do roditelja osim novca stiže sasvim malo informacija o tomu kako su djevojke u Dubaiju zaradile novac. Almaz kaže da su nasilje, seksualno zlostavljanje i neljudski uvjeti rada svakodnevica. Ona dnevno radi i po 20 sati. Onog dana, kada kod obitelji kod koje je zaposlena nema mnogo posla, šefica je šalje svom bratu kod kojeg čisti i kuha. „Bilo bi bolje da sam ostala kod kuće“, kaže Almaz. Međutim, ova mlada djevojka se trenutačno ne može vratiti u Etiopiju jer joj je pri ulasku u Dubai oduzeta putovnica.
Tko šiti sluškinje?
Ono što je Almaz doživjela u Dubaiju je svakodnevica za stotine tisuća mladih djevojaka na Bliskom istoku. Samo u Libanonu, koji ima četiri milijuna stanovnika, u domaćinstvima radi 200.000 osoba iz inozemstva. Procjenjuje se da je taj broj u Saudijskoj Arabiji daleko veći. Zamjenik Human Rights Watcha u Bejrutu Nadim Houry kaže da glavnu odgovornost za zaštitu prava osoba koje su zaposlene u domaćinstvima snosi zemlja domaćin. On promatra stanje u ovom području u zemljama na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. „Ako dođe do zlostavljanja, onda je razjašnjavanje tog slučaja zadatak pravosuđa i policije u zemlji domaćinu“, kaže Houry. Međutim, stvarnost izgleda sasvim drugačije. On kritizira što se usvojeni zakoni o zaštiti stranaca zaposlenih u domaćinstvima u zemljama kao što su Libanon ne provode u praksi.
„S druge strane je zemlja, odakle dolazi ta žena, odgovorna za njenu sigurnost“, kaže Houry. Kao primjer on navodi Filipine. Filipinsko veleposlanstvo ima telefonsku liniju za hitne slučajeve na koju se žene mogu obratiti. Po potrebi im je na raspolaganju i nužni smještaj. Međutim, to je izuzetak. Veleposlanstvo Etiopije u Saudiskoj Arabiji nije reagiralo na Deutsche Welleov telefonski i pismeni upit o ovoj temi. Isto tako nije bilo odgovora sluškinja iz Etiopije.
Seksualno uznemiravanje je svekodnevica
Almaz smatra da je prepuštena sama sebi. „Dok sam radila, prišao mi je muškarac koji je radio kao vozač i seksualno me uznemiravao”, kaže Almaz i dodaje: “Tada sam vrišteći otrčala u šefičinu sobu i zaključala vrata”. Incident nije imao posljedica po vozača. To nije jedinstven slučaj. Njenoj prijateljici se dogodila gora stvar. Almaz nam je u telefonskom razgovoru rekla da je njenu prijateljicu silovao vlasnik kuće. Rekao joj je da joj više neće plaćati ako se bude branila.
Almaz u svom slučaju vidi samo jedno rješenje – izdržati. Ugovor u Dubaiju joj ističe za 14 mjeseci. Nada se da će nakon toga dobiti svoju putovnicu i da će se vratiti u Etiopiju.