Povijesno poglavlje bez točke na i

Okrugle obljetnice, u koje svakako može ući i četvrt stoljeća, prilika su za svođenje računa vezanih uz neku pojavu, ličnost ili razdoblje. Međutim, činjenica da u jučerašnjoj najavi događaja za zbivanja u zemlji, Hrvatska izvještajna novinska agencija na popis stavlja konferenciju za novinstvo u povodu završnih priprema oko obilježavanja 60. obljetnice Bleiburške tragedije, a ne i središnje obilježavanje 25. obljetnice od smrti Josipa Broza Tita u Kumrovcu, već sama po sebi dovoljno govori koliko je tamošnjem društvu i četvrt stoljeća nakon Tita teško razložno progovoriti o nesumnjivo jednoj od najutjecajnijih povijesnih ličnosti i samog hrvatskog naroda.

«Velike integracijske figure koje su u povijesti puno toga pokrenule, a njima Tito pripada, uvijek su sporne. Osobito ako su to činile i uz mrtve – tada su oni koji su pod takvim jednim sustavom profitirali, naravno skloni da takvu jednu figuru okrune aureolom sveca. A drugi, koji su patili ili koji su pripadali gubitnicima ili koji su se smatrali gubitnicima, oni su skloni tome da osude cijelu njegovu ličnost, uključujući i zasluge» izjavio je u razgovoru za Deutsche Welle profesor Herwig Roggemann s berlinskog Instituta za istočnu Europu. Za njemačke je političare Titova Jugoslavija bila je uzorna zbog trećeg puta između kapitalizma i ortodoksnog komunizma, kako se u Njemačkoj percipirao samoupravni socijalistički društveno-ekonomski sustav. «Jugoslavija je uvijek u raspravama i u političkoj svijesti bila značajan instrument, značajan eksperiment i sasvim bitna alternativa centralističkom ruskom pokušaju da organizira socijalizam» objašnjava Roggemann. Jedan od nedostataka sastojao se već u konstrukciji samoupravnoga sustava, koji je teorijski, bio iznimno atraktivan – On je naime, naglašava Roggemann, bio uglavljen u federalizam. No, federativni ustroji vrlo su zahtjevne i osjetljive tvorevine: «Oni pretpostavljaju visok stupanj konsenzusa i demokratskog utjecaja instititucija koje u njima sudjeluju, ali prvenstveno ličnosti. A to je od početka nedostajalo u jugoslavenskom samoupravnom modelu i u pokušaju – Jugoslavija pod Titom nije bila demokratska, čak ni u natruhama, nego savez komunista, s njihovim oruđem – vrlo učinkovitom vojskom, policijom i tajnom službom i tako dalje. Tito je sve to čvrsto držao u šaci i do stvarne uspostave demokratskih institucija nije se dogodilo.»

«Pazite, Tita se optužuje, s punim pravom, da je ugušio političke stranke. I to znate kada – 1945. odmah kada je došao na vlast likvidirao je sve političke stranke» kaže hrvatski povijesničar Dušan Bilandžić: «Postavlja se pitanje zašto je to napravio? Napravio je to zato što su tada formirane samo građanske stranke kraljevine Jugoslavije u Srbiji, a sve su one tražile da se ukine federativno uređenje Jugoslavije, da se Bosna i Hercegovina priključi Srbiji, da se ukine Republika Makedonija, da se ukine Republika Crna Gora. Ako dopustite da te stranke djeluju dobijate neizbježni građanski rat, drugim riječima nastavak građanskog rata iz Drugog svjetskog rata.»

«To je bio jedan hendikep. Drugi je bio što su potencijali sukoba, etničke ili vjerske naravi, koji su postojali još i prije osnivanja Jugoslavije, nikada nisu stvarno tematizirani. Oni su bili kanalizirani i potiskivani – i to sredstvima koji uopće nisu bili suzdržani, koji nemaju ništa s ljudskim pravima.»

Tito je znao reći da je vladao jednom državom s dva pisma, tri jezika, četiri religije i pet naroda koji su živjeli u šest republika i bili okruženi sa sedam susjeda, a morali su izići na kraj s osam manjina. Za povijesničara Bilandžića nema dvojbe: «Kada biste uzeli olovku i na planetu Zemlji tražili maleni prostor, a da se na tom prostoru nađu sve civilizacijski teške suprotnosti, onda je to bio prostor Jugoslavije. Tu imate multietničko društvo, multikulturalno društvo, multireligijsko društvo, civilizacijski ogromne razlike između jedne Slovenije i jednog Kosova. Dakle, sve proturječnosti koje suvremeno čovječanstvo ima u toj epohi, one su se složile na jednom malenom prostoru koje se zove Jugoslavija.»

Međutim, kako naglašava Bilandžić: «Tito je '62. godine, dakle 18 godina prije svoje smrti rekao da će se Jugoslavija raspasti. Osnivači Jugoslavije su bili svjesni da je ona kao trajno rješenje neodrživa, ali su smatrali dok postoji epoha imperijalizma, dok postoji svjetska blokovska dominacija, da je nemoguće napraviti drugo rješenje.»

Vladavinu čvrste ruke Tito je kompenzirao Ustavom 1974. godine, koji je zapravo stvorio osnovu za kasnije stvaranje samostalnih država na prostoru bivše Jugoslavije. «Tito se tada trebao povući i prepustiti stvar drugim ekipama, a ne onima koji su njega pratili, kaže Dušan Bilandžić: «Na nesreću, otišle su mlade ekipe koje su stasale u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Makedoniji. Te ekipe je on srušio ne samo zbog toga što su one htjele dosta mijenjati u sistemu – one nisu htjele mijenjati sistem – on je u njima vidio opasnost po sebe kao vlastodršca, kao čovjeka koji vlada zemljom. To je istina. To je bio zadnji trenutak kada je trebao napustiti vlast.»

Bilandžić tvrdi da su sve vlade koje su se formirale nakon Titove smrti, uključujući i socijalističe, napravile daleko veće zlo od Titovog, te da su i stvari toliko zakomplicirale da su samo uputile argument u korist Tita i ono što je on činio: «To je argument u prilog tome da se komparira stanje prije njegovog dolaska, što je on napravio u svom dobu i da se usporedi situacija kakva je vladala ovih 25 godina. jer, osim krvi, ubijanja, pljačke, razaranja umjesto građenja – to je vrijeme koje prati dva i pol desetljeća nakon njegove smrti.»

Prostor bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije među brojnim nezaključenim povijesnim poglavljima još uvijek ima problema suočiti se i s poglavljem koje je obilježio Josip Broz Tito – a ono praktično znači gotovo cijelo prošlo stoljeće. Dok je za neke Titovo razdoblje bilo zlatno doba, drugima je Jugoslavije bila tamnica naroda. No, može li ga se svrstati u velikane dvadesetoga stoljeća?

«On je pripadao onim ljudima koji su u 20. stoljeću utjecali na puno toga», kaže profesor Roggemann: «Je li pripadao veličinama, ako pod njima podrazumijevate moralni atribut, s obzirom na to koje je metode primjenjivao kako bi postigao svoje ciljeve – da je političke i druge protivnike potlačivao i eliminirao, da je uz pomoć tajnihi službi svoje protivnike progonio i ubijao i u inozemstvu, da je uspostavio logore i tako dalje – onda ga među njih ne možete svrstati. Ako ga nazivate veličinom, u političkom smislu, da je za određenu regiju – naime za bivšu Jugoslaviju u relativno dugom razdoblju na unutarnjem i vanjskom planu uspostavio mir, onda da. Onda ga se može nazvati velikom ličnošću.»

Nedavno je u saborskoj raspravi prilikom utvrđivanja teksta deklaracije o antifašizmu, nezavisni zastupnik Ivo Lončar Tita prozvao najvećim zločincem hrvatskoga naroda. Na zidu prema Kući cvijeća u Beogradu godinama je stajao grafit «Josip Broz Tito – Ustaša». «Taj grafit je bio relativno daleko od Kuće cvijeća na jednoj prometnoj ulici, ali ga sada više nema» kaže Svetlana Ognjenović iz Muzeja istorije Jugoslavije u Beogradu, koji se brine i o posljednjem počivalištu Josipa Broza Tita gdje danas očekuju dolazak i do dvije tisuće ljudi – najavljene su skupine iz svih država nastalih na prostoru Titove Jugoslavije. «U godinama nakon Titove smrti mi smo znali u jednom danu imati 20 tisuća posjetitelja. Od 1980. godine do danas Kuću cvijeća ukupno je posjetilo od prilike 16 milijuna ljudi» ispričala nam je Ognjenović. No, u godinama kada je malo tko pronašao put prema Dedinju bili su glasni oni koji su tražili da Titovo tijelo bude premješteno iz Beograda. «Uvijek ima ovakvih i onakvih. Priče o tome da bi se Kuća cvijeća trebala eventualno izmjestiti uvijek su bile samo priče. To nikada nije bio službeni stav vlasti u Beogradu. Ni prijašnih ni sadašnjih. To su priče koje se sada skoro i ne čuju» smatra Svetlana Ognjenović.

Srpski nacionalisti Tita danas mrze više nego u vrijeme kada je vladao i gušio jačanje bilo kakvog nacionalizma, i to samo zato što je porijeklom Hrvat. Hrvatski ga nacionalisti optužuju da je kao Jugoslaven favorizirao Srbe. Hrvatski publicist Predrag Matvejević svojedobno je zapisao: «Da je Tito kojim slučajem bio Srbin podrijetlom ili pravoslavac po vjeri, njegovoj slavi ne bi bilo mjere u srpskoj historiografiji sklonoj pretjeranom veličanju svojih vojskovođa.» U samoj Hrvatskoj kontradiktornosti na pretek – minira se Titov spomenik u Kumrovcu, rad Antuna Augustinčića, u Labinu je prije neki dan otkriven novi. A akademik Dušan Bilandžić ističe: «Danas je hrvatska nacija podijeljena u svim aspektima – i u pogledu odnosa prema Haagu, i u pogledu domovinskog rata, odnosa prema Srbima , Povijesti, uloge Tita i Pavelića. Sve je danas u Hrvatskoj podijeljeno. Pomirba je bila ostvarena samo oko dvije godine. (početkom devedesetih), a nakon toga podijeljeni smo i dalje. Nemate danas novina da otvorite bilo koje pitanje a da ne naiđete na potpuno suprotne teze.»