Povijest DDR-a kroz arhitekturu

Tko želi razumjeti povijest Istočnog Berlina i DDR-a, taj se samo treba prošetati od Alexanderplatza u središtu grada prema istoku. Povijest Istočne Njemačke ovdje se može očitati i kroz arhitekturu. TV toranj na Alexanderplatzu je od svog otvaranja 1969. slovio kao simbol modernog karaktera istočnonjemačkog socijalizma.

Nekoliko koraka od TV tornja, nalazi se tzv. Urania-Svjetski sat. Oko osovine s pločama od aluminija okreće se cilindar na kojem su prikazani gradovi svijeta a oko svega toga kruže planeti. I prije i poslije pada Berlinskog zida ovaj neobični svjedok vremena služi kao mjesto za sastajanje.

Preobrazba Alexanderplatza u središnji gradski trg (što je posljedica podjele grada) počela je nakon gradnje Berlinskog zida 1961. Jedan od prvih projekata na ovom monumentalnom trgu bio je tzv. Učiteljski dom s prvim neboderom na trgu te kongresnom dvoranom koja i danas služi svojoj svrsi.

Građevine iz tog vremena često su ukrašene i propagandom umjetnošću. U "zemlji radnika i seljaka" kako je DDR sam sebe doživljavao, radnici i seljaci su naravno bili i omiljeni motivi umjetnika socijalističkog realizma. Mozaik u obliku friza umjetnika Waltera Womacke sadrži preko 800.000 kamenčića i nosi simboličan naslov "Naš život".

Od Alexanderplatza prema istoku vodi široka aleja koja je kroz povijest mijenjala i svoje ime. Prvo je bila Staljinova a zatim Aleja Karla Marxa. Prvim dijelom ove DDR-ove "ulice ponosa" dominiraju građevine nastale u prvoj polovici šezdesetih. Ovdje su se održavale i redovite godišnje vojne parade.

Ovdje se nalazi i jedna od najpoznatijih kino dvorana u Berlinu koja i dan danas privlači publiku zbog dobre akustike i neuobičajene estetike. Svake godine u veljači ovdje se prikazuju i filmovi u sklopu Međunarodnog filmskog festivala Berlinalea.

Preko puta kina International stoji još jedan dragulj socijalističke arhitekture. "Cafe Moskau" bio je jedan od sedam tzv. nacionalnih restorana u kojima se služila hrana iz "bratskih" i socijalističkih zemalja. Danas se ovdje ne nude ruski specijaliteti ali satelit Sputnik, poklon tadašnjeg sovjetskog veleposlanika, još uvijek lebdi nad Berlinom.

"Iznikla iz ruševina" glasi prvi stih himne DDR-a. To bi se moglo reći za velik dio istočnog Berlina koji je, više nego zapadni dio, bio oštećen u Drugom svjetskom ratu. Najreprezentativniji dio Avenije Karla Marksa pripada tzv. "Radničkim palačama" koje su iznikle odmah nakon rata. Ove građevine sagrađene su najvećim dijelom od materijala srušenih zgrada koje su stajale na tom mjestu.

Glavni arhitekt ovog prestižnog istočnonjemačkog projekta bio je legendarni Herman Henselmann, dotadašnji voditelj Bauhausa u Weimaru. No rezultat nije bio nimalo moderan. Arhitekti su se morali držati partijske direktive i slijepo kopirati sovjetski neoklasicizam, u Njemačkoj često, zbog naginjanja ornamentima, nazivan i "slastičarskim" stilom.

U prosincu 1952. prvi zaslužni stanari uselili su u "Radničke palače" u Steljinovoj aleji. Za ondašnje prilike radilo se o luksuznim stanovima s parketom, toplom vodom, centralnim grijanjem i telefonom koji je do samog sloma DDR-a bio privilegija do koje se nije jednostavno dolazilo.

U prizemlju palača nalazile su se trgovine i kafići. Među najpoznatijim adresama je i poznata knjižara Karla Marxa koja je godinama služila kao okupljalište intelektualaca. I u kultnom filmu "Život drugih" ova knjižara igra važnu ulogu. Danas zjapi prazna jer je najamnina vlasnicima knjižare u međuvremenu postala previsoka.

Nešto istočnije, gdje se Aleja Karla Marxa pretvara u Frankfurtsku aleju nalazi se i jedna od najomraženijih zgrada DDR-a, uprava Ministarstva za državnu sigurnost gdje se nalazio i kompleks tajne policije Stasi. Ovdje je danas jedan muzej i Centar za istraživanje zločina počinjenih u DDR-u.

U muzeju se na nekoliko katova tematiziraju metode rada zloglasne policije. Središte izložbe je glavni ured bivšeg ministra za unutarnju sigurnost Ericha Mielkea. Ovaj ured je dobar primjer za stil koji je vladao u istočnonjemačkim državnim uredima.