Povratak dokumentarnog filma

O ovakvom uspjehu nije mogao sanjati ni autor takvih filmova kao što su "Paris, Texas" ili "Nebo iznad Berlina". No film "Pina" poznatog njemačkog redatelja Wima Wendersa, snimljen u 3D-tehnici, u međuvremenu je samo u Njemačkoj vidjelo preko pola milijuna gledatelja. Pritom je "Pina", film o velikoj njemačkoj koreografkinji Pini Bausch, sve samo ne "lagano štivo". Isto bi se moglo reći i za dokumentarni film "Gerhard Richter Painting" u kojem najskuplji umjetnik današnjice 97 minuta ne radi ništa drugo nego slika. Ovaj film je u kinima vidjelo preko 100.000 gledatelja. Među njemačke autore koji posljednjih godina svojim dokumentarcima bilježe velike komercijalne uspjehe je i proslavljeni Werner Herzog.

Slike za razmišljanje

Iako su dokumentarni filmovi autora poput Michaela Moorea ("Bowling for Columbine") ili Michaela Winterbottoma ("Road to Guantanamo") već godinama jamstvo za pune kino dvorane, najnoviji trend dokumentarnog filma pokazuje da publika polako i na velikom platnu prihvaća hermetične filmove koje nije lako pratiti i koji su usredotočeni na sadržaje koji nisu uvijek jamstvo za zabavu. "Publici je dosta svakodnevne TV-produkcije. Ona je u potrazi za sadržajima, za nečim zahtjevnijim", kaže njemački redatelj Thomas Riedelsheimer. On u ulasku dokumentarnog filma u velike kino dvorana posljednjih godina ne vidi samo prolazni trend nego dugoročni razvoj. No u klasični TV-program su dokumentarni filmovi, iako javni mediji poput BBC-ja ili njemačkog ARD-a u ovaj sektor ulažu mnogo novca, uglavnom gurnuti u termine prikazivanja na kojima već unaprijed nemaju nikakvih izgleda za približavanje široj publici. Ako se neki dokumentarni film i probije u termin prije 23 sata tada se u pravilu radi o benignim dokumentarcima o flori i fauni ili formatima s popularnim pristupom povijesnim sadržajima (izuzetno popularni filmovi o tzv. "Trećem Reichu").

Borba za "prime time"

Njemačka udruga dokumentarnih filmskih radnika AG Dok od TV-planera traže više odvažnosti pri smještanju dokumentaraca u TV-raspored. Bolji termini bi sa sobom donijeli i veći pritisak na autore za stvaranje još boljih filmova. Pritom su javni mediji još rijetki koji zaista ulažu u zahtjevnije dokumentarne sadržaje. Privatni mediji se dokumentaraca drže samo zato da ne bi izgubili licencu za prikazivanje. Ili pak njeguju formate koji zadiru u područje "infotainmenta" koji s ozbiljnim sadržajima nemaju puno veze. TV-kuće su već odavno spoznale da se i sa zahtjevnim dokumentarnim filmovima može zaraditi i novac. Na posljednjem Berlinaleu glavna njemačka javna medijska kuća ARD se predstavila specijalnim prospektom u kojem se ističe privrženost "nekomercijalnom" formatu dokumentarnog filma. No zasad je "prime time" rezerviran za druge sadržaje, a ne za zahtjevne dokumentarne filmove.