Pravo ili pravda?

Jasno je da pravomoćna presude ne bi trebalo dovoditi u pitanje, jer je alternativa – bezakonje. Međutim, svatko tko zdravorazumski prosuđuje postavlja pitanje: Zašto su prvostupanjske presude bile do te mjere drugačije? Možda se drugostupanjske presude mogu doživjeti kao politička korektura pravne strogosti? Dozvoljeno je i pitanje zašto „vojnici od zanata“ u zadnje vrijeme tako lako bivaju oslobođeni? Je li Haški sud jednostavno nedorastao svom zadatku? Ili čak nije neovisan o političkim interesima?

U bivšoj Jugoslaviji su omiljene razne teorije zavjere. Na primjer, Hrvatska ne bi ovog ljeta mogla u Europsku uniju da su njeni generali osuđeni za masovna protjerivanja i ubojstva civila u „Oluji“, koju su uz to logistički pripremali i američki savjetnici. Ili – Ramush Haradinaj je u vrijeme bombardiranja Srbije bio saveznik Sjevernoatlanskog vojnog vojnog saveza, pa ga Zapad ne može osuditi, a da sam sebe ne dovede u pitanje.

A Perišić? Pa jasno, Beograd je ljut zbog oslobađajućih presuda u slučajevima kada su stradali Srbi, pa mu se oslobađanjem Perišića pruža ruka, uoči presudnih pregovora s Prištinom. Osim toga, Srbija je stavila Haški sud na dnevni red u Ujedinjenim narodima. Sada će Beogradu biti teško ovaj Sud predstaviti kao antisrpsku instituciju.

Sve ove teze su zavodljive, ali u njihovoj jezgri nisu dokazane činjenice već nagađanja.

Možda ćemo bolje razumjeti problem Haškog sudas ako se upitamo - kako izgledaju činjenice iz perspektive žrtve?

Gospoda koja su puštena na slobodu imala su za vrijeme devedesetih različite vojne nadležnosti. Kao vojnici s činovima bili su uključeni u operacije na različitim ratištima. Međutim, postoje i sličnosti. U sjeni njihovog vojevanja ubijani su civili, ali Sud nije bio u stanju dokazati njihovu odgovornost za nesumnjivo počinjene zločine. Osim toga, sva trojica su u svom narodu pravedni borci ili junaci, a u narodima iz kojih potječu žrtve vide ih kao - zločince.

Haag nema odgovore na ove dileme, ni pravno ni moralno. Nacionalisti s prostora bivše Jugoslavije i dalje će zdušno odbijati svaku ideju međunarodnog kaznenog gonjenja vlastitih sunarodnjaka. A domaći sudovi će i dalje nerado organizirati suđenja na kojima su optuženi „domaći junaci“ a žrtve „ratni neprijatelji“. Obitelji ubijenih i protjeranih osjećat će sve više da su ih svi ostavili na cjedilu. U njihovim očima se na Haškom sudu sve više povećava jaz između prava i pravde.

To je opasan razvoj događaja. U posljeratnim generacijama koje su odrasle sa mitom o domaćim junacima i tuđim zločincima iz devedesetih, sve je više onih za koje je nacionalizam prirodno stanje duha i koji razmišljaju ovako: Ako nema pravde, neće biti ni pomirenja, ni mira.