Pravo na zaborav – europska "digitalna gumica"

Zašto je uopće potrebno pravo na zaborav?

Zamislimo sljedeću situaciju: mladi ste, recimo imate 19 godina, i s prijateljima ste na koncertu. Previše ste popili, eventualno konzumirali još nešto drugo. Nitko ne zna kako je do toga došlo, ali na kraju koncerta plešete polugoli s pjevačicom na pozornici. Vaši prijatelji snimaju video o tome koji završi na internetu. Brojni ljudi to vide i najprije smatraju prilično smiješnim.

Deset godina kasnije ste osnovali ozbiljnu tvrtku, pokušavate privući kupce, a ono što se pojavljuje na Googlu kada upišete svoje ime jest upravo ova snimka na kojoj ste polugoli.

"Čovjek je socijalno biće. Za nas je važno što drugi ljudi o nama misle", kaže ministrica pravosuđa Christine Lambrecht (SPD). "Ako se do kraja života držite svojih mladalačkih grijeha nitko Vam neće vjerovati da ste odgovoran član našeg društva", kaže ona. Zaborav na internetu znači također šansu da se sami možemo dalje razvijati, naučiti iz prošlosti i ostaviti iz sebe neke grijehe mladosti, kaže ministrica pravosuđa.

Znači: tko je prije puno godina plesao polugol i na drogama, a kome je kasnije neprijatno zbog toga jer to može stajati na putu njegovoj karijeri – njemu treba dati mogućnost da prošlost ostavi iza sebe.

U analognom svijetu je zaborav pravilo, a sjećanje je iznimka. U digitalnom svijetu je upravo obratno: sjećanje je pravilo, a zaborav iznimka. Važne i nevažne osobne informacije završavaju nefiltrirane na internetu. Pravni stručnjak za pitanja medija i komunikacije Karl-Nikolaus Peifer o tome kaže: "Ako se gotovo ništa ne može zaboraviti ili izbrisati, onda trebamo alate kako bismo zaboravili u pojedinačnim slučajevima."

Zbog toga je Europski sud pravde prošle godine usvojio pravila i podigao pravo na zaborav na razinu ljudskih prava kako bi digitalni svijet barem malo prilagodio analognom. "Pravo na zaborav je najvažnije za zaštitu privatnosti", kaže Lambrecht.

Ideju za pravo na zaborav dao je austrijski pravnik Viktor Mayer-Schönberger.

On je već 2000. godine zahtijevao da se digitalnim informacijama odredi datum isteka tako da nakon određenog vremena budu automatski izbrisane. Ovaj prijedlog do sada nije prošao. No europsko pravo je djelomice prilagođeno. U presudi Europskog suda pravde iz 2014. godine u tzv. slučaju Google-Spain suci su dali pravo jednom Španjolcu koji je tražio da zastarjeli izvještaji o njemu budu izbrisani iz tražilice.

Ova odluka je građanima EU-a dala mogućnost da zahtijevaju od tražilica brisanje osjetljivih informacija o njima. 2018. godine je ovo pravo ugrađeno u Opću odredbu o zaštiti podataka za cijeli EU. Od tada sudovi moraju odlučivati između prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života kao i zaštite osobnih podataka na jednoj strani i slobode tražilica na drugoj strani, kaže pravnik Christian Mensching. Znači: iako svatko može zatražiti brisanje zastarjelih podataka – automatsko pravo na brisanje ne postoji. Primjerice brisanje ne mora biti obavljeno ako postoji poseban javni interes vezan za neku osobu ili ako su informacije i godinama kasnije od posebnog značaja za društvo. Dakle odgovor na pitanje mora li Google zaista izbrisati vaš video u kojem plešete polugoli na koncertu, ovisi o tome koliko slavni ste godinama poslije – i o tome u slučaju sumnje odlučuje sud. Osim toga, tražilice moraju informacije ukloniti samo unutar EU-a, a ne širom svijeta.

A gdje je sloboda medija?

"Postoji versus", kaže ministrica pravosuđa Lambrecht – pravno gledano pravo na zaborav može doći u sukob sa slobodom medija. Tamo gdje su pravo na slobodu mišljenja i na slobodu medija važni elementi slobodne demokracije mora prag brisanja informacija ili njihove nedostupnosti biti visok. Izvještaj, koji više nije na Googlu, teško se može pronaći bez ciljanog traženja. Kritičari strahuju da bi nakon presude Europskog suda pravde iz 2014. ljudi jednostavno mogli izbrisati njihovu nepoželjnu prošlost.

Zbog moguće kolizije sa slobodom medija u SAD-u ne postoji takva "digitalna gumica". "Pravo na zaborav je u SAD-u veoma sporna tema", kaže američki profesor prava Paul Schwarz. Prvi amandman na Ustav zabranjuje, naime, Kongresu donošenje zakona koji ograničavaju slobodu medija i govora. Dok sloboda medija i osobna prava unutar EU-a moraju biti odvagani, u SAD-u prevagu odnose sasvim jasno zaštita medija i sloboda mišljenja.

Može li pravo na zaborav biti još učinkovitije?

"Trenutno je tako da izbor o tome što nije u skladu s pravom i što treba ostati u najvećem obimu mora biti prepušten tražilicama kako bi sve bilo brže", kaže Peifer. "To nije idealno rješenje", kaže on.

Onaj tko kod Googla podnese zahtjev za brisanjem često treba mnogo strpljenja, kaže Christian Solmecke, odvjetnik za ljudska prava iz Kölna. Google često najprije uopće ne reagira ili se suprostavi. Dobiti tada vlastito pravo – i pravnim sredstvima – si ne može priuštiti svatko. Zbog toga stručnjaci zahtijevaju još jasnije okvirne uvjete koji olakšavaju takve pojedinačne pokušaje. Inicijator prava na zaborav Mayer-Schoenberger se osim toga i dalje zalaže za tehnička rješenja, dakle digitalni rok trajanja. Tada bi vaš video u kojem polugoli plešete do trenutka kada osnivate tvrtku eventualno nestao sam od sebe.

18. studenoga 2020. godine su Deutsche Welle i Institut za medijsko pravo i pravo na komunikaciju Sveučilišta u Kölnu pozvali na razmjenu mišljenja o međunarodnom medijskom pravu - u ovoj godini prvi put u digitalnoj formi preko Livestreama.Tema diskusije je glasila: "Pravo na zaborav - osobno pravo versus medijske slobode". Ovaj članak se u najvećem dijelu bazira na izjavama sudionika.