Pravopisna šuma u Hrvata

Naime, ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac hrvatskim je osnovnim i srednjim školama službeno preporučio uporabu novog školskog pravopisa čiji su autori Stjepan Babić, Sanda Ham i Milan Moguš, a koji je nastao na temeljima dosadašnjeg pravopisa autorskog trojca Babić-Finka-Moguš.

Ništa strašno, pomislit ćete i vjerojatno se zapitati što je u tome toliko zanimljivo? Međutim, kako u Hrvatskoj i naoko najbezazlenija tema može dobiti političke konotacije, tako je bilo i ovoga puta. Uostalom, politizacija pravopisnih pitanja na ovim prostorima vuče korijene još iz komunističkih vremena, kada je, prema mnogim mišljenjima pravopis bio instrument kojim se željela provoditi unitaristička jezična politika, a mnogi još pamte i ozloglašeni Novosadski dogovor.

Spomenuti autori izradili su dakle novi pravopis koji sadrži iste odredbe kao i veliki Hrvatski pravopis, samo je, navodno, jednostavniji, kraći i predagoški prilagođen. Novina koju donosi jest da ne sadrži jezične dvostrukosti kao što su "vredniji" i "vrijedniji" koje su se, prema riječima koautorice Sande Ham, uvukle u hrvatski pravopis nakon Novosadskog dogovora.

Zanimljivo je dodati kako su autori pravopisa o njemu zatražili stručno mišljenje od vodećih hrvatskih jezikoslovaca s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji mu nisu dali pozitivnu ocjenu. Pravopis je, međutim, dobio pozitivno mišljenje povjerenstva oformljenog pri Ministarstvu znanosti, te je na osnovu toga i preporučen.

Oko stručnosti i primjenjivosti ovog pravopisa nastali su brojni prijepori, a posebice oko brojnih arhaičnih izraza ili zastarjelih oblika nekih pojmova koji već deseljećima nisu u uporabi. Prema mišljenju jezikoslovaca s Katedre za standardni hrvatski jezik, jezik se mora razvijati, a to se neće postići vraćanjem u njega riječi iz 19. stoljeća.

No, ono što vjerojatno ipak najviše zanima većinu hrvatskih učenika jest - kada će Hrvatska konačno dobiti jedan jedini, unificirani službeni pravopis koji će im omogućiti da konačno nauče pisati.

Kako se snaći u šumi pravopisnih priručnika

Govornicima hrvatskoga jezika nije ni malo lako. Jesu li mjerodavni Babić-Finka Moguš, iz čijeg je zabranjenog "londonskog pravopisa" nastalo četvrto izdanje objavljeno 1996. koje u ovome trenutku jedino ima službeno odobrenje za uporabu u školama? Ili se, pak, treba oslanjati na Pravopisni priručnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića objavljenoga prije četiri godine, kojemu je osnova bio Priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1986. godine. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje izdao je k tomu još 1999. godine Hrvatski jezični savjetnik, a Matica hrvatska najavljuje svoj pravopisni uradak – dovoljno da se običan smrtnik jednostavno izgubi i kaže: "Ja više ništa ne znam".

Tragom odluke Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa o preporuci osnovnim i srednjim školama da koriste Hrvatski školski pravopis Babića, Hamove i Moguša obratili smo se docentu doktoru Branku Kuni s Filozofskog fakulteta sveučilišta u Osijeku. Poslušajte tonski zapis razgovora što ga je vodila Tatjana Mautner.