1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Predizborni kongres Liberalne stranke Njemačke

Lidija Klasić11. rujna 2005

S obzirom da je 2002. za propalo svrgavanje Schrödera odlučujući bio loš izborni rezultat liberala, ako bi se to dogodilo i ovoga puta, sudbina vodećih stranačkih dužnosnika mogla bi biti zapečaćena; dakle svaka koalicijska ponuda bi mogla biti dobro došla.

https://p.dw.com/p/9Ydt
Wolfgang Gerhard – budući njemački ministar vanjskih poslova?
Wolfgang Gerhard – budući njemački ministar vanjskih poslova?Foto: presse

„On će biti idući ministar vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke.“ Tako je u vatrenom završnom govoru šef Liberalne stranke Guido Westerwelle predstavio dosadašnjeg predsjednika kluba zastupnika FDP-a u Bundestagu Wolfganga Gerharda, najvažnijeg člana svog „stručnog tima“ – skupinu od šestoro vodećih liberalnih političara koji će u slučaju crno-žute koalicije pretendirati i na jedno od mjesta u kabinetu. Koji od njih, uključujući i samoga šefa stranke, će to i na kojem položaju doista i dostići, još je neizvjesno.

Nastavak vanjskopolitičke tradicije

Samo je u resoru vanjske politike FDP neumoljiv: stranka se želi nadovezati na razdoblje kada je određivala međunarodnu sliku zemlje. Zato su na pozornici pred oko 600 delegata predizbornog kongresa FDP-a bivši ministri Hans-Dietrich Genscher i Klaus Kinkel zauzimali istaknuta mjesta te su prvi čestitali Gerhardu, čiji je govor delegatima bio zapravo i neka vrsta vanjskopolitičkog programa nove vlade. Politiku prema jugoistočnoj Europi je Gerhard ovako ocrtao: „Mi dajemo i našim susjedima na Balkanu europske perspektive. Te zemlje to trebaju da bi počele proces preobrazbe, otklonile svoje stare svađe i međunarodno se orijentirale. No, moram reći da je to i u njihovom vlastitom interesu, čak i ako ne bi bilo europske perspektive za Srbiju i Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Albaniju... One se moraju otvoriti, nema više otoka, to se mora dogoditi iz njihovog vlastitog nastojanja. EU ne može biti samo jednostrani izvoznik stabilizacije kroz punopravno članstvo.“

Srednji put za Europu, novi početak za Njemačku

Što Gerhard nije spomenuo, sigurno je samo slučaj, ali jedan će pojam, ukoliko zaista postane ministar, bez sumnje biti puno korištena novina u njemačkoj europskoj politici: „Ne možemo isključivo misliti u kategoriji punopravnog članstva. Trebaju nam ugovori skrojeni po mjeri.“ To je ujedno drugi naziv za pragmatični srednji put liberala u odnosu na članstvo Turske u Uniji – između pune podrške SPD-a i potpunog odbijanja CDU-a: „Ni gospođa kancelarka iz redova CDU/CSU-a neće moći doputovati u Bruxelles i reći da pregovora neće biti. Oni će najvjerojatnije početi 3. listopada. No, prema mom mišljenju bi bilo mudrije da u njih od samog početka bude uključena i alterantiva punopravnom članstvu.“

Osim u detaljima, ni drugi govornici nisu inzistirali na programskim razlikama u odnosu na konzervativne. To je u prvom redu bio kongres motivacije, profiliranja pomalo neoštrog profila – i stranke i njezinih vodećih političara – dok je u odnosu na potencijalne biračke krugove glavni cilj žutih bilo ispravljanje imidža socijalne hladnoće. Zato je Westerwelle u svom govoru više puta ponovio kako bez novčanih neto olakšica u vladinom programu FDP neće ući ni u kakvu koaliciju, odnosno onu koja je prema njegovom mišljenju jedino poželjna i moguća: „Želimo stvarni novi početak u savezu s konzervativnima i očekujem da to idućeg tjedna Unija još jednom potvrdi u punoj jasnoći, jer bi velika koalicija bila zastoj, a ne napredak za Njemačku.“

Šarena koalicijska nagađanja

I Angela Merkel je na predizbornom skupu u Brandenburgu sa svoje strane potvrdila da velika koalicija s SPD-om ne dolazi u obzir. No, kako se mijenjaju predizborne prognoze, kako raste rejting SPD-a, tako se u berlinskim kuloarima množe nagađanja i računice o mogućim političkim savezima. Ukoliko crno-žuti zaista promaše većinu, teorijski se otvara ne samo mogućnost velike, nego i crveno-zeleno-crvene koalicije, što je opet opovrgnuo šef SPD-a Franz Müntefering, ali i takozvane koalicije semafora: crveno-žuto-zelene. To zasad, doduše, također odbacuju svi mogući akteri. Prema anketama je, međutim, nakon CDU-a i SPD-a, treća stranka Lijevi savez, slijede Zeleni, a FDP je tek peti. S obzirom na činjenicu da je 2002. za neuspjelo rušenje Schrödera odlučujući bio slab rezultat liberala, ako se to dogodi i ovog puta, sudbina vodećih stranačkih dužnosnika bi mogla doći u pitanje, dakle svaka koalicijska ponuda bi mogla biti dobro došla. Jer, ne kaže uzalud jedna njemačka izreka: prije izbora nije poslije izbora.