Prevelik zalogaj - njemačke općine u raljama svjetskog tržišta

Čarobni štapić za čudnovato umnožavanje novca bio je pronađen u financijskom modelu s imenom "Cross-Border-Leasing", što se može prevesti kao "prekogranični leasing". Sirenskom zovu ovih transakcija mnogi su podlegli: računa se da je u razdoblju između 1995. i 2004. godine preko 180 njemačkih općina i gradova sklopilo takve poslove s američkim investitorima.

Pod leasingom (od engleskog to lease = iznajmiti) se uobičajeno razumije najamni ugovor u okviru kojeg korisnik kredita po isteku ugovornog roka ima mogućnost kupiti ono što je unajmljivao za ostatak vrijednosti. Cross-Border-Leasing (CBL) je leasing u kojem se poslovni partneri nalaze u različitim zemljama. Nakana je da obje strane izvuku korist iz razlika u poreznim zakonima.

Legalna manipulacija zakonima

Brojne njemačke općine su dijelove svoje komunalne infrastrukture, poput kanalizacije, vodovoda ili podzemne željeznice, ali i zdanja poput velesajamskih dvorana, škola ili spalionica smeća, davali u najam američkim investicijskim fondovima na 99 godina. Za to su dobijali kompletnu sumu odjednom, u pravilu se radilo o stotinama milijuna eura. Istovremeno su općine te nekretnine ponovno uzimale u najam, ali na znatno kraći rok - 25 do 30 godina.

Novac za to je polagan u jednu američku banku, čitav posao je osiguravalo američko osiguravajuće društvo. Zarada je proizlazila iz činjenice da su američki investitori u skladu s američkim zakonodavstvom takve dugoročne leasing poslove mogli prikazivati kao investicije, koje je bilo moguće odbijati od poreza. Pri tome je ostvarivana zarada, obično u iznosu oko 10 % ukupne vrijednosti posla, koju su američki investitori potom dijelili sa njemačkim općinama.

U vrijeme kada su brojne banke, hedge fondovi i osiguravajuća društva imali novca u izobilju, njima je to bila prilika za dobro ulaganje, a njemačkim lokalnim političarima se činilo da na taj način mogu zaraditi novac na račun američkih poreznih obveznika i popraviti vlastiti općinski proračun. Tako je primjerice grad Bochum za svoju kanalizaciju dobio 20 milijuna eura, a Nürnberg je za svoj gradski vozni park i podzemnu željeznicu uknjižio osam milijuna.

Prema procjenama je ukupna vrijednost svih CBL-poslova u Njemačkoj do 2004. godine iznosila između 30 i čak 80 milijardi eura. Zarada njemačkih općina se procjenjuje između jedne do tri milijarde eura. Pri tome se ne radi o isključivo njemačkom specijalitetu: sličan je obim poslova koji su zaključile i brojne općine u Velikoj Britaniji, Japanu, Švedskoj ili Austriji. 2005. godine je američka poreza uprava isključila CBL-ugovore iz poreznih bilanci, što je dovelo do toga da nakon te godine takvi poslovi više nisu ni sklapani.

Dugoročni ugovori, visoki rizici

Loša strana tih ugovora za njemačke općine leži s jedne strane u njihovoj dugoročnosti, a s druge u visokim rizicima koje u pravilu snose isključivo općine. Njemački lokalni političari uglavnom nisu prevodili ugovore koji obuhvaćaju i više od 1000 stranica s engleskog na njemački, već su za savjet često pitali odvjetničke urede kojima je bilo u interesu uspješno sklapanje poslova budući da su dobijali proviziju. Općine su se obvezale da će snositi sve troškove održavanja infrastrukture te jamčiti njihovu stabilnu vrijednost. Istovremeno su preuzele obvezu da će pokrivati sve troškove ukoliko u roku od 30 godina osiguravatelj zapadne u poteškoće, odnosno ukoliko mu padne rejting.

Upravo to se desilo američkom osiguravajućem društvu American International Group (AIG) koje je bilo glavni osiguravatelj CBL-poslova njemačkih općina i američkih investitora. AIG je zabilježio gubitak od 100 milijardi dolara tijekom prošle godine, što je automatski dovelo i do drastičnog pada njegovog kreditnog rejtinga. Sada brojnim općinama prijete veliki izdaci koji u pravilu višestruko nadmašuju sume koje su svojevremeno zarađene. Tako primjerice grad Wuppertal u najgorem slučaju mora računati s kaznama u ukupnom iznosu i do 500 milijuna dolara, dok je Bochum već morao položiti jamstvo u iznosu od 90 milijuna eura u obliku američkih državnih vrijednosnica.

Autor: Zoran Arbutina

Odg. urednik. S. Matić