Prilično dobar start Berlinala

Berlinalski trailer koji najavljuje projekciju svakog filma na međunarodnom filmskom festivalu u glavnom njemačkom gradu ima u sebi nešto misteriozno, nešto veličanstveno, nešto uzbudljivo. Kad se, naime, ugase svjetla u kino-dvorani, a vi tamo sjedite, i trailer krene, filmoljupci osjete izvjesnu slabost u nogama, nervozu u želucu. Jer, uvijek postoji mogućnost da ćete upravo vidjeti nešto veliko, sjajno, prvoklasno, neko remek-djelo. I, budimo iskreni: festivali jesu sjajna stvar, ali uglavnom onda ako ste u mogućnosti osobno im prisustvovati, udahnuti malo te tako posebne festivalske atmosfere. A dok u Cannesu i Veneciji imate malo šanse doći do karata i kao obični smrtnik biti dio festivala, u Berlinu je drukčije. Zato, ako volite film – rezervirajte 10 dana u veljači iduće godine za Berlinale i posjet Berlinu. Povedite se jednostavno za primjerom Roberta de Nira, Clinta Eastwooda, Cate Blanchett, Matta Damona – svi oni su naime došli ove godine u najveću njemačku metropolu da bi predstavili svoje nove filmove. A neki, poput Richarda Gerea i Catherine Deneuve da bi prisustvovali dobrotvornoj gala-svečanosti «Cinema for Peace.

Kratak festivalski život

Za festivale je tipično i ovo – svaki film, osim, naravno, pobjedničkog, na njima živi samodva, tri dana, koliko se maksimalno prikazuje. Tih dana njegovim zvijezdama pripada festival i publika. Tako je bilo i s filmom koji je ove godine otvorio festival, filmskom biografijom Edith Piaf «La Vie en Rose».

«Kao i puno drugih Francuza, ja sam poznavao neke njezine pjesme i neke stvari iz njezinog života. Ali ne baš puno. A onda sam naletio na jednu njezinu sliku iz mladih dana u jednoj knjizi. Na njoj je jako mlada – 17 godina – još se ne zove Piaf i izgleda kao neka punkerica. Ta fotografija me zaintrigirala i tako je nastao ovaj film», ispričao je redatelj Olivier Dahan.

Kritičari nisu oduševljeni filmom – ima ih koji kažu da je dirljiv, da je glavna glumica Marion Cotillard sjajna i da nosi film, a oni koji vole Edith Piaf sigurno će otići u kino pogledati ga – barem zbog glazbe. No, većina kritičara mu zamjera da je prekonvencionalan, da je film koji se brzo zaboravlja, neki su još okrutniji i kažu – preskupa, dosadna, epska produkcija. Pritom je biografija žene koja je odrasla u bordelu svoje majke, gotovo četiri godine zbog bolesti bila slijepa, s 15 godina živjela od pjevanja na ulicama Pariza da bi je slučajno otkrio vlasnik jednog noćnog kluba i omogućio početak velike karijere, bogati, osebujni i vrlo zahvalni štof za film.

No, već koji dan kasnije, u Berlin su došle nove zvijezde i prikazani novi filmovi. Protekli vikend su tako obilježili američki filmaši i američke zvijezde, te jedan njemački film. Clintu Eastwoodu, čiji je film «Letters from Iwo Jima» prikazan u službenom programu, ali izvan natjecateljske konkurencije, sinoć je dodjeljena berlinalska Kamera, priznanje za doprinos toleranciji i razumijevanju.

«Vašar taštine»

Naravno da je Međunarodni filmski festival u Berlinu svaki put i parada zvijezda. Tako su glumice i glumci u dupkom punim dvoranama, u kojima se u povodu prikazivanja američkih filmova održavaju konferencije za novinare, suočeni i s pitanjima o svom privatnom životu. Na primjer: Kako hollywoodske zvijezde provode slobodno vrijeme u Berlinu? Na što je jedna od trenutno najtraženijih diva s projekcijskog platna, Cate Blanchett, iskreno odgovorila. Zadnji put je – kaže Blanchett – ovdje, u Berlinu, bila sa svojom starijom kćeri, kojoj je onda bilo tek sedam tjedana. Ovog puta će, nada se, posjetiti Muzej holokausta, nakon što je u ranijem pokušaju naišla na zatvorena vrata te uspjela razgledati samo vanjski spomenik.

Prevagnule povijesne teme

Turistički program Cate Blanchett podjednako je znakovit za ovogodišnje izdanje Berlinala kao i filmski program proteklog vikenda. Prevladavale su, naime, povijesne teme, poglavito o nacizmu i njegovim posljedicama za svijet. Radnja filma «The Good German» Stevena Soderbergha odvija se u Berlinu ubrzo nakon završetka Drugoga svjetskog rata. George Clooney je američki ratni izvjestitelj koji u razorenom gradu nailazi na bivšu ljubavnicu – Njemicu, koju igra Cate Blanchett. Priča je to i o počecima Hladnoga rata i međusobnom hrvanju Amerikanaca i Rusa u nastojanju da pridobiju naklonost njemačkih znanstvenika i domognu se njihovih znanja o proizvodnji raketa.

Redatelji u dosluhu?

Soderbergh je radnju svog filma sasvim svjesno smjestio u posljeratni Berlin. O ratnom je razdoblju snimljeno već toliko mnogo dobrih filmova – kaže Soderbergh – da nije imao osjećaj kako bi mogao još nešto važno dodati. Jedan od razloga zbog kojih ga je ovaj scenarij toliko zainteresirao jest i što je s druge strane vrlo malo znao o poratnom vremenu, lovu na njemačke znanstvenike i začecima Hladnoga rata.

A kada je Robert de Niro samo dan kasnije predstavio svoj film «The good Shepard» o počecima CIA-e i Kubanskoj krizi, mnogim se promatračima učinilo kao da su se dvojica redatelja dogovorila. I on je bio opčinjen Hladnim ratom, i sâm je bio dijete Hladnog rata, priznaje de Niro. Često je boravio u Berlinu – ne samo zapadnom, nego i u istočnom dijelu grada. Uostalom, očaravajući je i cijeli tematski sklop tajnih službi i obavještajnih agencija. Sjetimo se samo Jamesa Bonda i drugih filmova, kaže de Niro. No, on se osobno odlučio za realističan pristup, kako bi sve u prvome redu izgledalo vjerodostojno.

Perfektni, ali bez duše

«The good Shepard» – film u trajanju od gotovo tri sata – je priča o špijunaži i protušpijunaži, o vjerovanju i istini, o počecima CIA-e. Matt Damon igra ulogu mladog dužnosnika američke obavještajne agencije koji u posljeratnom Berlinu upoznaje prevoditeljicu, čiju ulogu tumači Martina Gedeck.

Obje su američke produkcije izvrsno inscenirane, k tome s jakom glumačkom postavom i dojmljivim kulisama koje su omogućile studijsko uskrsnuće bombama razorenog Berlina. No, još je nešto zajedničko dvama skupim hollywoodskim ostvarenjima: U svojoj su izvedbi savršeni, ali im pomalo nedostaje duša.

Važno je pripovijedati

U jednoj od nižih filmskih liga igraju «Krivotvoritelji» – njemački doprinos berlinskome festivalu iz redateljske radionice rođenog Bečanina Stefana Rudowitzkog, koji pripovijeda gotovo nevjerojatnu, ali ipak autentičnu priču krivotvoritelja i čovjeka koji je preživio holokaust, Adolfa Burgera, koji je po naređenju nacista falsificirao papirnate novčanice američkih dolara i britanskih funta i tako sebi spasio glavu.

Odgovarajući na pitanje što on misli o trenutno intenzivnoj javnoj raspravi, što se u Njemačkoj povela oko komedije o Hitleru, Rudowitzky je rekao: «Mislim da je vrlo važno o tome pričati. Vjerujem da nacizmu možemo prići i preko komedije. U svemu je, međutim, izrazito bitna svijest da se radi o nečemu političkom, a ne folklorističkom, da bit nacionalsocijalizma nije neki autoput, a holokaust tek usputna nezgoda, nego da je bit i logična posljedica nacističke ideologije bio holokaust.»

Ozbiljno i zanimljivo

Tri filma o politici i novijoj povijesti, o nacionalsocijalizmu i njegovim posljedicama za čovječanstvo zacijelo nisu majstorski radovi, a teško da će konkurirati i za «Zlatnog medvjeda». Ali se barem radi o ozbiljnim i zanimljivim temama. Sve u svemu: Početak natjecateljskog dijela programa ovogodišnjeg Berlinala uopće nije bio tako loš.