Priznanje krivice ili politička računica?

To što je Dragan Čović pokolj u Srebrenici priznao kao “tamnu stranicu u povijesti srpskog naroda” važan je korak na putu prema pomirenju između etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini. To, doduše, nije bila isprika. Ali devet godina nakon krvavog masovnog ubojstva bilo je i vrijeme da politička elita bosanskih Srba barem prizna postojanje zločina koje su njihovi politički i vojni vođe izvršili u ime Srba. Izvješće o istrazi parlamenta Republike Srpske o Srebrenici za to pruža osnove. Na kraju krajeva, priznavanje istine je pretpostavka za pomirenje.

Pa ipak se ne može oteti dojmu da je Čavićevo priznanje zločina kako što se tiče izbora trenutka tako i što se tiče njegovog oblika prije svega posljedica političke računice. Jer, ovog tjedna u Istambulu počinje sastanak na vrhu NATO-a. Tek prije nekoliko dana glavni je tajnik Sjeverno-atlantskog saveza Jaap de Hoop Scheffer jasno rekao kako prijam Bosne i Hercegovine u program Partnerstvo za mir nije na dnevnom redu. Razlog tome je nesposobnost ili nepostojanje želje Republike Srpske da Međunarodnom sudu u Haagu izruči ratne zločince.

Čaviću je očito stalo do toga da smanji pritisak na Republiku Srpsku. Jer, nju se smatra odgovornom što ne napreduje euro-atlantska integracija Bosne i Hercegovine. Zbog toga je Čavić početkom ovoga tjedna najavio i uhićenje osoba optuženih za ratne zločine, ali je istodobno rekao da Karadžić i Mladić nisu u Republici Srpskoj.

I oblik Čavićevog priznanja srebreničkog masakra stvara dojam da on relativira zločin. On govori da su događaji u Srebrenici podijelili očevice na "žrtve, naime bosanske muslimane i počinitelje zločina, naime Srbe". I dodaje da i danas prevladava stereotip o Srbima kao zločincima te da je za vrijeme rata u Srebrenici poginulo i 1765 Srba.

Čavić je time računski u pravu. Ali, prebrojavanje žrtava nikad ne smije biti upotrijebljeno za relativiranje nekog ratnog zločina. Pogotovo, što rodbina žrtava još uvijek s pravom zahtijeva da političko vodstvo Republike Srpske prizna tko je kriv za najteže ratne zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata i da ono izgovori riječ koju tamo nije izustio ni jedan vodeći političar: genocid.