Proširenje EU-a donosi više prednosti nego mana

Proširenjem Europske unije za osam srednjoeuropskih i istočnih zemalja te dva sredozemna otoka – Maltu i Cipar –nastaje najveći jedinstveni ekonomski prostor na svijetu s više od 450 milijuna stanovnika, 74 milijuna više od dosadašnjeg EU-a i 30 milijuna više od sjevernoameričke slobodnotrgovinske zone NAFTA-e. Iako se pristupajuće zemlje gospodarski ne pribrajaju baš u snažne, ipak sve skupa uvećavaju bruto domaći proizvod Europske unije za 433 milijardi eura godišnje. No, već se ovdje ocrtava problem: ako 20 posto stanovnika više donosi samo porast bdp-a od samo pet posto, onda to znači da čisto računski, prihodi po glavi EU-ovog stanovništva zapravo padaju.

U Europskoj uniji blagostanje postaje sve manje. U dosadašnjoj je Uniji regija s najvećim bruto domaćim proizvodom po stanovniku pet puta bogatija od najsiromašnije. A u proširenoj će taj odnos biti 1:9. Uz to, većina novih zemalja nije osobito industrijski razvijena – tamo dominira poljoprivreda i žele li se priključiti blagostanju staroga EU-a, prethodi im žestoka strukturna promjena. Njemački institut za ekonomska istraživanja utvrdio je da je za investicije u infrastrukturu glavnih područja – telekomunijacije, prometa, energetike, vodoopskrbe i ekologije – potrebno 400 milijardi eura. Daleko najveći dio moraju financirati novaci sami, a tek mali dio dobit će od Europske unije kao pomoć. Na bojazni da si Unija to neće moći priuštiti povjerenik za proširenje Unije, Günter Verheugen je izjavio: ”Što se troškova tiče, oni su u usporedbi s njemačkim ujedinjenjem vrlo skromni. Za deset novih članica stvarno ćemo u godinama od 2004. do 2006. dati 12 milijardi eura. Od toga na Njemačku otpada uobičajenih 22 posto. Dakle, za Njemačku će troškovi u prve tri godine ukupno iznositi između dvije i pol do tri milijarde.”

Bit će to investicija koja će se isplatiti – osobito za njemačko gospodarstvo. Jer ono je posebno jako u proizvodnji infrastrukturnih segmenata koji su potrebni novim članicama, a ljudi u tim zemljama naprosto obožavaju njemačku potrošačku robu. Vezom koja se stvara više od deset godina i centralnim položajem usred proširene Europe, Njemačka zapravo ima najbolju startnu poziciju u utrci za osvajanje novih tržišta na istoku. U prilog tomu govore iskustva proteklih godina. Od ekonomskog pridruživanja – što je bio stupanj koji je prethodio prijamu – njemački se vanjskotrgovinski promet s deset novih članica učetverostručio. U te zemlje odlazi već devet posto njemačkoga izvoza – što je ravno izvozu u SAD. S druge pak strane 30 posto uvoza u zemlje srednje i istočne Europe stiže iz Njemačke, a ni to nije bez razloga. Njemački se proizvodi poistovjećuju s kvalitetom, inovacijom, dugoga su vijeka, a zaštita okoliša ispisana je velikim slovima.

Izravne njemačke investicije u novim EU zemljama iznose više od 30milijardi eura. I one su uoči njihova prijama u usporedbi s ostalim svjetskim regijama iz godine u godinu snažno povećane. U međuvremenu je na tom području više od pet tisuća poduzeća potpuno ili pretežito u njemačkom vlasništvu. U sljedećim se godinama računa s tim snažnim uzlaznim trendom. Pritužbe da će se time iz Njemačke izvoziti i radna mjesta ekonomski stručnjaci i gospodarski savezi smatraju neutemeljenima. U svojoj najnovijoj ekspertizi šest uglednih ekonomskih instituta ukazuju na to da će većim angažmanom u istočnoj Europi uistinu biti ukinuta radna mjesta u Njemačkoj. Ali, s druge strane povoljni poluproizvodi iz inozemstva poboljšavaju konkurentnost njemačkih poduzeća i preko većeg izvoza vode do otvaranja novih radnih mjesta u zemlji. Pozitivni efekti su jači od negativnih, tako da predsjednik vanjskotrgovinske komore Anton Boerner govori o klasičnoj ”win-win situaciji” – dobit stvara dobit.