Proizvedeno da bi se - pokvarilo!

Već školski primjer kako se proizvođačima jednostavno ne isplati proizvoditi nešto što će trajati gotovo vječno jest svojedobna pojava ženskih čarapa od umjetne svile (najlona). U reklamama su te čarape izlagali svim mogućim iskušenjima, čak su vukli automobile sa parom ženskih čarapa - koje su ostale čitave kao da su upravo izašle iz tvornice.

Takav proizvod je loš posao - jer što da tvornice rade i kome da prodaju, ako se nose čarape koje će trajati godinama ili uređaji koji će trajati desetljećima? Time je rođen razmjerno složen izraz "planirana obsolencija", gdje su ženske čarape i napravljene tako da potraju samo određeno vrijeme - a svaka žena zna da joj ponekad "pukne očica" već kad navlači čarapu po prvi put. Neovisni stručnjaci su uvjereni: to nije tek kuknjava starijih građana kako je sve "prije bilo bolje", nego su mnogi predmeti i proizvedeni tako da traju samo ograničeno vrijeme, od električnih žarulja pa do vrhunskih elektronskih uređaja i mehaničkih dijelova - na primjer u automobilima.

Plastika ili čelik - zapravo je svejedno

Često se čini kako je glavni argument ugraditi manje kvalitetan dio u neki proizvod njegova manja cijena. To u pravilu nije točno: trošak samih materijala ugrađenih u nekom proizvodu je u pravilu beznačajan u usporedbi s drugim troškovima proizvodnje. Drugim riječima, jedva da ima razlike na konačnoj cijeni da li je negdje ugrađen zupčanik od nekvalitetne plastike ili od vrhunskog čelika: glavni trošak je na koncu radnik ili stroj koji će taj zupčanik postaviti tamo gdje spada. Korišten materijal čini tek nekoliko postotka u konačnoj cijeni proizvoda.

Neki proizvodi su čak konstruirane doista da varaju potrošače i jedna skupina hakera iz Rusije je malo bolje pogledala, kako je složen program tiskača (printera) za računala. Otkrili su da je u mnogima od njih ugrađen jedan integrirani krug koji točno broji ispisane stranice - i nakon nekog vremena javlja kvar na stroju, makar je sa pisačem sve u redu. Na internetskoj stranici tih hakera se nudi mali program da bi se taj brojač u čitavom nizu modela tiskača "vratio na nulu" - i u pravilu on nakon toga radi kao da se ništa nije dogodilo.

Proizvođačima nije do trajnosti

Steffan Schridde je pokrenuo internet stranicu na kojoj potrošači mogu prenijeti svoja iskustva sa raznim uređajima koji imaju "namjerno ugrađene slabe točke": "Proizvođači očito ne razmišljaju mnogo o dugovječnosti nekog proizvoda nego u njega ulažu točno toliko novca koliko je potrebno da funkcionira u razdoblju od tri godine."

Nakon tri godine gotovo svugdje ističe pravo kupca da se pozove na jamstvo ili grešku u proizvodnji. Posjetioci njegove internet-stranice se najviše žale na glasovite proizvođače elektroničkih uređaja: Epson, Brother, Philipps, Apple, a na vrhu ljestvice je južnokorejski gigant Samsung.

Dominik Enste iz Instituta za njemačku privredu u Kölnu može potvrditi kako je proizvođačima u interesu prodavati proizvod koji će se pokvariti: "Proizvođači ne drže mnogo do dugovječnosti svojih proizvoda. Time se ne osvrću na ekološka načela, a krše i društvenu odgovornost koju oni imaju."

Sve kraći ciklusi trajanja elektronskih uređaja opterećuju novčanik kupaca, ali i povećavaju potražnju za sirovinama. Za elektroničke uređaje su potrebne mnoge rijetke kovine, od zlata i bakra pa do elemenata o kojima nismo niti učili na satovima kemije i čija je proizvodnja izuzetno zahtjevna. Ne samo da se u njihovoj eksploataciji troši mnogo energije, nego se i uvelike zagađuje okoliš.

I kupci su (donekle) krivi

Dominik Enste tvrdi da za to nisu krivi samo proizvođači, nego i kupci. Mnogi žele imati samo najnovije proizvode i biti uvijek u trendu. A kad i kupac obraća pažnju samo na cijenu proizvoda, onda su i proizvođači prisiljeni raditi proizvode koji će "držati vodu dok majstori ne odu".

Ekonomski zakon načelno tvrdi kako velika potražnja izaziva povećanje proizvodnje. Ona pak dovodi do pada troškova, ali i do ukupnog gospodarskog rasta i porasta blagostanja. Ta "planiranu obsolencija" krši taj ekonomski zakon, jer se troši novac i sirovine tek da bi se održalo postojeće stanje - uz izazivanje golemih troškova za reciklažu i odlaganje otpada.

Iako se u trgovini već možete pitati, ima li uopće još proizvoda koji su proizvedeni da traju vječito, Enste smatra da je ipak na kupcima moć da se nešto promijeni: "Pitanje glasi: hoću li kupiti dva proizvoda u pet godina ili jedan koji će trajati pet godina?" Jer ako se zbroji, koliko su koštali nekvalitetni proizvodi, potvrđuje se ona stara mudrost: škrtica uvijek troši dva put.

Dirk Kaufmann / Azer Slanjankić