Provjera suradnje sa STASI-jem do mirovine

Bio je to najvažniji instrument diktature DDR-a. Najljuće oružje protiv vanjskog neprijatelja, ali i protiv vlastitog naroda. Bez STASI-ja teško da bi se Jedinstvena socijalistička stranka Njemačke (SED), kako se u Istočnoj Njemačkoj nazivala komunistička partija, preko 40 godina mogla održati na vlasti. Kada je 1989. pao Berlinski zid u Ministarstvu za državnu sigurnost bila je 91.000 stalno zaposlenih službenika. To je bio bezazleni naziv za tajnu policiju DDR-a. Za nju je doduše radilo još oko 100.000 doušnika. Oni su njuškali svuda: na radnom mjestu, u crkvi, čak i u vlastitoj obitelji.

Vrlo mali broj stalno zaposlenih ili doušnika je u ponovno ujedinjenoj Njemačkoj priznao svoju prošlost špijuna Stasija. Da li zbog stida ili pak opravdanog straha da ne bi izgubili posao u državnoj službi - na primjer u školi, na sveučilištu ili u pravosuđu. A jedno je bilo jasno od početka: država ne može sebi priuštiti nastavnike ili suce koji su sumnjičavi prema ustavnom poretku. Kako bi igrali na sigurno kartu, poslodavci su mogli i mogu do kraja 2019. provjeriti da njihovi zaposlenici eventualno nisu bili suradnici Stasija. No, aktualna njemačka vlada želi da se taj rok produži do 2030. godine. Parlament će, skoro je sigurno, glasovati za.

2017. se državni tajnik spotakao na vlastitu prošlost

U prvim godinama nakon mirne revolucije u DDR-u kompletne javne službe su sustavno provjerene. Samo 1991. i 1992. bilo je 865.000 naloga. Službenih brojki o tomu koliko je nekadašnjih suradnika Stasija otpušteno nema. Objavljeni su samo poznati slučajevi od posebnog javnog interesa poput berlinskog državnog tajnika Andreja Holma, koji je 2017. ubrzo nakon imenovanja morao podnijeti ostavku. Razlog za to su bili lažni podaci koje je predao Humboldtovom sveučilištu gdje je već dugo bio angažiran kao znanstveni suradnik. On je naime prilikom zapošljavanja prešutio svoj dugi angažman u Stasiju. Potom je izgubio posao i na Sveučilištu.

Holm je platio visoku cijenu za svoju prošlost. S pravom? Povjerenik Bundestaga za dokumente Stasija, kojeg je izabrao parlament, Roland Jahn se zalaže za diferenciran pristup ovoj osjetljivoj temi. On s jedne strane kaže: "Ljude koji su u mladosti surađivali sa Stasijem ne možete vječno optuživati." S druge strane govori o tome i kako se tko odnosi prema vlastitoj prošlosti. "Laganje ne smije biti nagrađeno." Važno je, kaže on, da poslodavac to zna. "Može li imati povjerenja u svog suradnika ili ne."

"Sad mogu slobodno ophoditi sa svojom prošlošću"

Jahn rado priča o čovjeku koji je jednom došao k njemu na savjetovanje. On je ranije radio za Stasi i sada se htio natjecati za radno mjesto u državnoj službi. Što treba učiniti? Pričati otvoreno o svojoj prošlosti ili šutjeti? Jahn, koji je također žrtva Stasija, savjetovao mu je da bude otvoren prema potencijalnom poslodavcu. Čovjek je dva tjedna kasnije zahvalio telefonom. On je, kaže, dobio posao i dodao: "Sada mogu slobodno ophoditi sa svojom prošlošću, ali ću to prihvatiti kao dio ovog demokratskog društva."

Kao primjer nekadašnji novinar Jahn navodi i stav zastupnika u Bundestagu Thomasa Norda. On je ubrzo nakon pada Berlinskog zida javno progovorio o svojoj Stasi-prošlosti i usprkos tome ili baš zbog toga 2009. izabran je u parlament ispred stranke Ljevice. Nord je, naglašava Jahn, dobar primjer kako se treba odnosti prema vlastitoj prošlosti. "Želio bih da i mnogi drugi tako postupaju."

No, usprkos njegovom dobrovoljnom priznanju 1990. Nord je 20 godina kasnije ispitivan od strane Komisije Bundestaga o mogućoj Stasi-prošlosti. Ovaj rođeni Berlinčanin je to tada smatrao "nepotrebnim", rekao je u razgovoru za DW. Jer, sve činjenice su još prije 20 godina bile na stolu. Danas pak razmišlja drugačije i kaže da i službena provjera ima "nešto dobro". Službeno je potvrđeno da je "moj izvještaj bio korektan i da sam zaista 20 godina istinu govorio o svojoj biografiji".

No, samokritičan odnos ovog političara Ljevice prema svojoj prošlosti suradnika Stasija je u stvari rijetkost. Jer, onaj tko je do danas tajnu zadržao za sebe teško da će je sada otkriti - pogotovo što je prošlo vrijeme masovnog priznanja. Mnogi suradnici Stasija su danas pred mirovinom ili su već umirovljeni. No, Thomas Nord može razumjeti da "žrtve diktature Jedinstvene socijalističke stranke Njemačke (SED) i danas zdvojno žele doći do istine".

Parlamentarce se može provjeravati samo u izuzetnim slučajevima

Upravo zbog toga bi provjere o prošlosti stasijevaca morale biti i dalje omogućene. Njemačka Savezna vlada je obrazložila svoj postupak time da želi ojačati povjerenje u javne institucije i osobe na visokim državnim funkcijama. Vlada smatra da je za svladavanje nepravde koju je počinio SED nužna transparentnost i nakon 30 godina od pada Zida. Pogled na statistiku pokazuje da provjere je li netko radio za Stasi rapidno opadaju posljednjih godina. 2018. je u javnom sektoru bilo još samo 167 zahtjeva.

Parlamentarni zastupnici nemaju razloga za strah, jer oni smiju biti provjeravani samo na dragovoljnoj bazi. Bez suglasnosti bi moglo biti dopušteno samo ako postoje "konkretne naznake" za aktivnosti u Stasiju. To je tako regulirano Paragrafom 44 Zakona o zastupnicima Bundestaga. Jer, ako se dokaže da je netko imao Stasi-prošlost to nema obvezujuće posljedice. Zastupnici ne mogu biti prisiljeni da se odreknu svog mandata. Čak im nema zapreka ni za ponovnu kandidaturu.

"Nije dobro živjeti u laži"

O vjerodostojnosti nekadašnjih suradnika Stasija na kraju odlučuju birači. Oni su Thomasu Nordu već odavno oprostili. 2017. je on po treći put izabran u Bundestag. Njemu se isplatilo to što se otvoreno odnosio prema svojoj prošlosti. "Ja sam se otkrio i stoga sam mogao vjerodostojno obračunati s greškama iz mladosti." Time je dobio priznanje i kod žrtava Stasija, a to mu je donijelo i "nemali broj dugogodišnjih prijateljstava".

No, Nordu nije strana ni druga strana medalje. Svatko tko se priključio Stasiju za mnoge ostaje "izopćenik" do kraja života. To se mora izdržati. On je, kako kaže, još 1990. bio za otvoren i javan odnos prema vlastitoj biografiji, a i danas to smatra ispravnim. "Nije dobro živjeti u laži."