Prve tsunami-bove iz Njemačke u Indoneziju

Prošlog je tjedna u Hamburgu obavljena primopredaja prvih tsunami-bova. Izgledaju kao ogromne bačve od metala načičkane tehničkim djelovima i senzorima. Obojane su u jarko žutu boju te su na jednoj strani boje Njemačke, a na drugoj Indonezije. Jörn Lauterjung iz geološkog istraživačkog centra u Potsdamu objašnjava: „To je prva tsunami-bova koja je gotova i bit će brodom otpremljena u Indoneziju. Na njezinom se vrhu nalazi GPS antena. Tu je i još jedan mali generator koji pomoću vjetra proizvodi električnu energiju te nekoliko uređaja za mjerenje brzine vjetra, temperature, zračnog tlaka i drugog. To sve stoji četvrt milijuna eura.“

To je prva od ukupno deset tsunami-bova koje će iz Njemačke u iduće dvije godine biti otpremljene u Indoneziju. One su dio sustava za upozoravanje koji će biti potpuno opremljen do 2008. godine. Taj će sustav funkcionirati na sljedeći način: U Sundabogenu, području ispred indonezijske obale u kojem se često bilježe potresi, podrhtava morsko dno. Jednu do dvije minute kasnije uređaji registriraju potres i dojave njegovu jačinu i kretanje. Odmah iza toga bove pred obalom registriraju je li se pri tome stvarno pojavio i razorni morski val. Jörn Lauterjung objašnjava: „Tu je najprije instrument koji se nalazi na morskom dnu na dubini od četiri do šest kilometara i mjeri tlak i jačinu podrhtavanja. Tu je i sama bova koja s jedne strane služi kao prenositelj podataka preko satelita u računski centar, a ona s druge strane i sama ima velik broj mjernih instrumenata koji omogućavaju da se iz njezinog gibanja izvuku zaključci o valovima i mogućem tsunamiju.“

Najviše deset minuta za odluku

Svi podaci stizat će u centar za upozoravanje u Džakarti. Ovdje se 24 sata dnevno nalaze stručnjaci koji odmah moraju donijeti odluku hoće li dati znak za opasnost ili ne. Stefan Dech iz Njemačkog centra za zračni i svemirski let u Oberpfaffenhofenu kaže: „Čovjek u konkretnom slučaju ima maksimalno deset minuta vremena. Deset minuta nakon što je registriran podmorski potres koji je dostigao kritičnu jačinu moramo biti u stanju dati znak da prijeti opasnost ili da opasnosti nema.“

U donošenju te odluke pomaže kompjuter. On munjevitom brzinom uspoređuje sve podatke s tisućama prethodno utvrđenim mogućim scenarijima koji su pohranjeni u njegovoj memoriji. Znanstvenici se nadaju da će to omogućiti pouzdanost sustava sa što je moguće manje lažnih uzbuna. Stefan Dech precizira: „Ako će kvota pogodaka iznositi 50 posto, bit će to već vrlo dobar sustav. Sustavi upozorenja u Pacifiku relativno često daju lažne uzbune. Oni imaju znatno veći postotak grešaka. Inače, mi proizvodimo sustav bez njegovog testiranja u praksi. Jer, moramo polaziti od toga da će proći još 10 ili 15 godina ili čak i više do idućeg tsunamija.“

No, najveći problem nije u tehnici, nego je od izuzetne važnosti i način širenja informacije. Jer stanovnici Indonezije u slučaju opasnosti imaju samo deset minuta vremena da se sklone na sigurno. Još nije odlučeno hoće li se upozorenje prenositi pomoću sirena, radijskih postaja, mobilnih telefona ili džamija. I još jedan problem zabrinjava stručnjake: može li se sustav za pravoremeno upozoravanje i dugoročno održavati? Jer još nije pronađen model koji bi zajamčio da će sustav bez greške funkcionirati i nakon 30 ili 40 godina.