Puno priče – malo koristi

Uoči svjetskog informacijskog summita očekivanja su bila golema, prvi puta su se na jednom mjestu okupili predstavnici država, gospodarstva, specijaliziranih organizacija i tvrtki te civilnoga društva, dizala se velika prašina zbog kontrole interneta. – Na kraju su svi bili sretni i zadovoljni, iako se zapravo ništa nije dogodilo.

Tunis kao oličenje nesloboda izražavanja mišljenja

Mnogima je bilo više nego čudno što je mjesto održavanja svjetskog summita o informacijskom društvu na kojem se jasno i glasno trebalo govoriti o slobodi mišljenja, premoštavanju digitalnog jaza između sjevera i juga i općenito slobodnom protoku informacija bio upravo Tunis – zemlja koju su pojedini komentatori opisali kao mješavinu sovjetske učmalosti i nekog američkog aerodroma. Tunežanima ekonomski ide nešto bolje nego ostalim Afrikancima, ali paranoja tamošnjeg predsjednika Zinea el Abidinea Ben Alija, koji zemljom vlada od kraja osamdesetih, pretočena je u njegov stil vladanja. Svi ljudi su, smatra on, sumnjivi, a osobito stranci. Prvom čovjeku «Reportera bez granica» Robetu Menardu tuniske su vlasti zabranile ulazak u zemlju. Menardova je organizacija itekako kritizirala Tunis zbog ograničavanja slobode izražavanja mišljenja: nedavno je u jednom izvještaju istaknuto kako se u toj zemlji prava oporba bezrazložno zatvara i muči u zatvorima. Iza rešetaka su novinari koji su rekli što misle – i to na jedinom mjestu gdje su mogli, na web-stranicama. To, naravno, nije bio službeno razlog što se Menardu nije dopustio dolazak na konferenciju. Navodno nije bio akreditiran, što je prilično neuvjerljivo obrazloženje. – Reporteri koji su ga čekali na aerodromu gurali su svoje mikrofone uz sićušni zvučnik mobitela s kojeg je govorio predsjednik «Reportera bez granica» – on se nalazio stotinjak metara dalje, u zrakoplovu kojim je doputovao i koji nije smio napustiti. Prizor je možda i više nego slikovit – i govori o značaju komunikacijske tehnologije.

ICANN i dalje određuje .com

Kontrolirati informacije jedna je od omiljenih preokupacija mnogih vlastodržaca i to je bio jedan od glavnih povoda zemljama poput Kine, Indije i Brazila da na summitu zatraže da se progovori o nadzoru nad sustavom imenovanja domena na internetu. On je danas u rukama američke agencije ICANN. Ta organizacija regulira bitna tehnička pitanja na internetu, kao što je primjerice imenovanje, numeriranje i adresiranje. Praktično se može reći da je to centrala za registraciju na internetu, kao što nam je to iz svakodnevnog života poznato s vozilima. ICANN ima sjedište u Kaliforniji, gdje je i središnje računalo mreže, takozvani rootserver: «Rootserver na kraju krajeva ima funkciju da izgovorene adrese pretvori u oblik koji može očitati stroj. Onaj tko ima kontrolu nad tim serverom ima mogućnost blokirati i filtrirati određene stvari», naglašava komunikolog Rainer Kuhlen.

Naime, pritužba Brazila, Indije i Kine je da su Sjedinjene Američke Države i neke europske zemlje pohlepno prigrabile većinu raspoloživih internetskih adresa potrebnih za spajanje na mrežu. Zemlje u razvoju – žale se – moraju dijeliti ograničeni broj adresa. S druge, pak, strane dosadašnju kontrolu domena na internetu od Amerikanaca želi oduzeti i Europska unija, tražeći «novi model suradnje». Kuhlen ima objašnjenje: «Jednom globalnom društvu jednostavno ne priliči da jedna zemlja ima moć. I čini mi se da je to politički problem. Prije je riječ o simbolima nego o realnoj moći.»

Međutim, malo je izvjesno da bi SAD iz bilo kojih razloga prokockao povjerenje i zloupotrijebio činjenicu da je ICNN, iako je neovisna organizacija, praktično u njegovoj nadležnosti.

UN ne želi biti policajac

U Tunisu su svi pokušaji preuzimanja kontrole nad domenama propali. Američki veleposlanik zadužen za internet David Gross bio je više nego zadovoljan kako je riješen spor, ali i kako je summit priveden kraju: «Dokument ispunjava sve što smo očekivali – ističe značaj informacijske tehnologije i interneta i utvrđuje jedinstvenu ulogu američke vlade kod očuvanja ujednačenosti i sigurnosti na internetu.»

I glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan je odgovorio svim onima koji su svjetsku organizaciju kritizirali da želi postati kontrolor interneta: «Dopustite mi da sasvim jasno kažem: Ujedinjeni se narodi ne žele igrati policajca niti žele kontrolirati internet. UN se sastoji od zemalja članica i jedino što može htjeti jest ono što se dogovore te države. Ali naš je cilj da štitimo internet te da osiguramo da prednosti interneta budu dostupne svima.»

Upravo je to nakon summita o informacijskom društvu ostalo nedorečeno. Nije bilo nikakvih obvezujućih zaključaka, najavljeni su novi sastanci na kojima će se posebno govoriti o spamovima, informatičkim virusima ili kompjutorskom kriminalu. Senegalski je predsjednik Abdoulaye Wade morao ustvrditi: «Afrika je bila i još uvijek je odsječena od ostatka svijeta: faksovi, sateliti, internet – to imaju razvijene zemlje. Upravo kako bi se popunila ta praznina, predložili smo osnivanje fonda solidarnosti.»

Iskustvo govori da ti veliki uopćeni fondovi najčešće ostaju bez donacija – naposlijetku i zbog toga što se iz njih nekontrolirano troši novac. Zbog toga je Ralf Berndrat, predstavnik civilnog društva u njemačkom izaslanstvu, rezignirano izjavio: «Kod financiranja jedva da se nešto dogodilo, to je stvarno gorko. Puno loših kompromisa, puno toga je bilo na načelnoj razini, ono što nedostaje sljedeći su koraci u većini područja.»