Put do referenduma u Hrvatskoj još teži?
17. siječnja 2019
Vlada Andreja Plenkovića napokon je odlučila napisati novi zakon o referendumu, koji bi trebao urediti ovo važno pitanje koje je proteklih mjeseci i godina izazivalo nebrojene sukobe i rasprave. Kada je riječ o građanskim referendumima, Hrvatska je vrlo restriktivna, a participacija građana u politici svodi se na glasanje svake četiri godine na izborima. Dosad je uspjela samo jedna referendumska inicijativa, ona kojom je udruga "U ime obitelji" na referendumu 2013. godine uspjela da se u Ustavu brak definira kao zajednica muškarca i žene. Konzervativne udruge prigrlile su referendum prepoznavši u njemu alat za ostvarenje svoje agende. Još dvije inicijative – o zabrani outsourcinga i monetizaciji autocesta – nisu dovedene do kraja, ali je tadašnja SDP-ova vlada, u strahu od rezultata referenduma, odustala od outsourcinga i monetizacije autocesta pa referendumi nisu ni održani.
Posljednjim dvjema inicijativama – onoj o izmjeni izbornih pravila "Narod odlučuje" i inicijativi protiv Istanbulske konvencije – Vlada nije priznala dovoljan broj potpisa, s obzirom na to da su među potpisima otkriveni i potpisi ljudi bez OIB-a i pokojnici.
Preciznija regulacija
Čini se da je upravo nedovoljno regulirana procedura provjere potpisa za te dvije inicijative ubrzala odluku vladajućih da krenu u izradu novog zakona i precizniju regulaciju instituta građanskog referenduma.
Iako Ministarstvo uprave još nije formiralo radnu skupinu ni utvrdilo konačne teze za izradu novog zakona, vladajući najavljuju da će njime biti precizno definiran način prikupljanja potpisa, produljen rok za njihovo prikupljanje i preciziran postupak provjere potpisa. Prema ovim najavama, za taj će posao biti zaduženo Državno izborno povjerenstvo (DIP). Planira se korekcija broja potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma, ali i određivanje apsolutnog broja birača koji trebaju izaći na referendum da bi on uspio. Razmišlja se i o propisivanju pitanja koja ne mogu na referendum, kao i da se Ustavni sud zaduži za provjeru ustavnosti pitanja prije prikupljanja potpisa, iako postoji bojazan da bi u tom slučaju taj sud mogao biti zatrpan pitanjima različitih referendumskih inicijativa.
Profesor ustavnog prava iz Osijeka Mato Palić napominje kako u usporedbi s drugim državama Hrvatska ima restriktivnu i manjkavu referendumsku regulativu. U ovom je trenutku, kaže, stroža procedura predviđena za raspisivanje lokalnih, nego nacionalnih referenduma.
Treba li iz toga izvući zaključak da se politika boji referenduma? "Referendum je korektiv predstavničke vlasti, a tog se korektiva može bojati isključivo onaj tko ni jednu odluku ne želi prepustiti biračima dok mu traje mandat. Hrvatska je vlast, ne računajući referendum o neovisnosti, dosad referendum raspisala samo onda kad je morala", naglašava ovaj ustavnopravni stručnjak koji je svojim potpisom podržao referendumsku inicijativu "Narod odlučuje".
Provjera ustavnosti
Po njegovom mišljenju, potrebno je olakšati prikupljanje potpisa za referendumske inicijative, i to tako da se produlji rok za njihovo prikupljanje, s obzirom na to sadašnji dvotjedni rok za prikupljanje 10 posto potpisa birača "jednostavno prekratak". Kada je pak riječ o smanjenju potrebnog broja potpisa, Palić smatra da je moguće propisati različit broj potpisa za, primjerice, promjenu Ustava i promjenu zakona. Osim toga, dodaje, bilo bi bolje broj potrebnih propisa propisati u apsolutnom broju, a ne u postotku od broja birača, s obzirom na to da taj broj varira.
Palić smatra i kako je potrebno i osigurati provjeru ustavnosti referendumskog pitanja prije početka prikupljanja potpisa. Na temelju najava da će se potpisi moći prikupljati isključivo u uredima državne uprave, čini mu se da će novim zakonom građanske referendumske inicijative biti dodatno otežane, što, kako kaže, nije dobro.
Naglašava također da je za cjelovitu regulaciju ovog pitanja potrebno mijenjati i Ustav, a ne samo donijeti novi zakon, jer je, primjerice, teme o kojima se ne bi smjelo odlučivati na referendumu moguće ograničiti samo Ustavom. Po njegovom mišljenju, svakako bi trebalo propisati teme o kojima se ne bi moglo odlučivati na referendumu. Primjerice, međunarodni ugovori, porezna pitanja, temeljna prava i temeljno državno uređenje nisu prikladne teme za referendumsko odlučivanje.
"Moraju se preciznije regulirati pitanja koja sada uopće nisu regulirana, kao što su rokovi za provjeru prikupljenih potpisa i tko vrši provjeru. Bilo bi najlogičnije da potpise provjerava DIP, koji i sada provjerava potpise prikupljene za kandidature na predsjedničkim ili lokalnim izborima. Zatim treba precizno propisati kad potpis nije valjan, jer ni to sada nije propisano", naglašava Palić.
Neke demokracije sumnjičave prema referendumima
Politolog sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Goran Čular, koji nije naklonjen prevelikoj liberalizaciji referendumske regulative, očekuje da će novi zakon biti restriktivan u pogledu ograničavanja pitanja o kojima se može odlučivati na referendumu, premda i on navodi kako je to pitanje potrebno ograničiti Ustavom. No Čular smatra da će novi zakon biti manje rigidan kada je riječ o broju potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma i roku za njihovo prikupljanje. I ovaj stručnjak podvlači da je potrebno ustavnost referendumskog pitanja provjeriti prije prikupljanja potpisa, ali i precizno regulirati način provjere potpisa, kako bi se izbjegli dosadašnji nesporazumi. Također napominje da i dalje treba omogućiti prikupljanje potpisa na trgovima i drugim javnim mjestima, a ne u uredima državne uprave. "Suština građanskih inicijativa je u njihovoj spontanosti, i tu spontanost ne treba narušavati, niti je potrebno građanske inicijative potpuno regulirati", uvjeren je Čular.
Ovaj stručnjak, međutim, naglašava da referendumske inicijative nisu toliko popularne u drugim demokratskim zemljama kao što se obično misli, i da niz demokratskih zemalja uopće ne poznaje institut građanskih referenduma u svojim političkim sustavima, poput, recimo, Njemačke i skandinavskih zemalja. Riječ je, kako kaže, prvenstveno o predstavničkim demokracijama, koje počivaju na posrednom odlučivanju, dok je referendum samo nadgradnja tog sustava. U usporedbi sa zemljama koje imaju referendume, Čular potvrđuje kako je Hrvatska restriktivnija u pogledu broja potpisa i roka za njihovo prikupljanje. Susjedna Slovenija, primjerice, ima vrlo bogatu referendumsku praksu i regulativu, a od osamostaljenja Slovenci su više od 20 puta pozivani na referendumsko izjašnjavanje.
Unatoč razlikama u detaljima, i Čular i Palić suglasni su kako je Hrvatskoj potrebna cjelovita i sveobuhvatna reforma referendumskog zakonodavstva, kojom bi se bolje i preciznije regulirao odnos između predstavničke i neposredne demokracije.