"Put strave" - izvješća evakuiranih Ukrajinaca, 1. dio

Mjesta u okolici Kijeva bila su već od prvih dana rata u Ukrajini poprišta ogorčenih borbi. Stanovnici su se iznenada našli između dvije vatre. Troje ljudi, koji su uspjeli izaći odande, ispričalo nam je svoju priču. Danas donosimo prvu.

Prva priča: Haljna

„On je zgazio moje narcise, razbio prozor moje spavaće sobe i uperio u njega strojnicu."

Haljna, umirovljenica. 11. ožujka je zajedno sa svojim suprugom napustila Hostomel.

„Dva tjedna smo bili na udaru i nismo bili pod ruskom okupacijom. Nismo znali ništa o nekom humanitarnom koridoru. 27. veljače smo ostali bez struje. Mobilne telefonske veze su samo povremeno funkcionirale. Mobitel smo punili pomoću akumulatora susjedovog automobila i tako smo rodbini mogli javiti da smo još živi. Ali onda je veza potpuno pukla. Plin smo imali još do 7. ožujka, a baš tada je nastupilo veliko zahlađenje.

U prvim danima rata vidjeli smo kako lete ruski helikopteri prema zračnoj luci proizvođača zrakoplova Antonov. To nije daleko od naše kuće, nalazi se odmah iza šume. Započele su višednevne borbe. Cijelo vrijeme su iznad nas u oba smjera letjele rakete i granate. Hostomel je izgrađen na tresetištu, mi nemamo duboke podrume u koje bismo se mogli skloniti od bombi. Nismo znali gdje je idući bunker. Dakle, kad bi počela paljba jednostavno smo legli na pod u kuhinji.

Nekoliko dana kasnije u našoj ulici su se pojavili ruski vojnici. Ušli su u naše dvorište i razbili vrata. Jedan je hodao oko kuće, zgazio moje narcise, razbio prozor spavaće sobe i uperio u njega strojnicu. Otvorila sam ulazna vrata i pitala na ruskom protiv koga se ovdje bore i zašto su uopće došli. Jedan je rekao da će nas osloboditi od „nacista" i „ukrajinskih fašista". Pitala sam ih kakve naciste namjeravaju pronaći u kući učiteljice ruskog jezika i literature u Puškinovoj ulici. Oni su rekli da se ne bore protiv civila, ali nisu mogli objasniti zašto su razbili prozor i zašto nisu spuštali strojnice uperene u mene. Nakon toga su pretražili kuću, kako su rekli, u potrazi za oružjem. Htjeli su mi uzeti mobitel, ali ja sam ga sakrila i rekla da ga nemam.

Navečer su se pojavili Rusi u drugačijim uniformama. Nogama su razvalili dvorišna vrata i odmah počeli pucati po dvorištu. Iza njih su išla oklopna vozila koja su rušila ograde duž cijele ulice. Kroz prozor smo vidjeli kako su se smjestili u napuštenim bogatijim kućama naših susjeda i iznosili iz njih sve moguće stvari.

Sutradan su prevozili ogromne topove i artiljeriju i postavili ih u šumi. Odande smo povremeno čuli pucnjeve, zemlja se tresla i stara kuća naših susjeda se jednostavno urušila.

9. ožujka je k nama došla jedna djevojka iz susjedstva i rekla da će biti organizirana evakuacija i da se moramo požuriti. Moj teško bolesni suprug osjećao se loše i nije mogao hodati. On me je doslovce na silu izgurao na ulicu da odem bez njega. Morala sam pješačiti 30 do 40 minuta do mjesta gdje su se ljudi okupljali. Bila sam šokirana time što sam po prvi put nakon dva tjedna vidjela u našoj ulici: uništene kuće, srušene ograde, od jedne zgrade je ostao samo kostur. Na okupljalište su došli ljudi s malom djecom, žene, starci. Mnogi se u brzini nisu dovoljno toplo obukli, jedna djevojčica je pod jaknom imala samo pidžamu.

Iznenada su naši lokalni političari rekli da Rusi ne propuštaju autobuse i da svi mi moramo otići na jedno drugo mjesto, udaljeno oko osam kilometara. Putem su nas ruska oklopna vozila, koja su prolazila pored nas, stalno tjerala na stranu. Ali ni tamo nije bilo autobusa. Satima smo uzalud čekali po hladnoći i jakom vjetru. Skoro nitko kod sebe nije imao jelo i piće.

Počelo se mračiti i približavao se policijski sat koji su proglasili okupatori. Ne bih se više bila uspjela vratiti kući. Savjetovali su nam da odemo u jedan bunker. U njemu je bilo mračno i tamo su već dva tjedna sjedili ljudi. Zajedno s nama unutra je bilo oko 400 ljudi, uglavnom stari i bolesni, žene i djeca. Temperatura je iznosila oko četiri stupnja Celzijeva i bilo je prilično vlažno. Idućeg jutra smo ponovo smjeli izaći i vratiti se kući. Od hladnoće i vjetra su mi popucale usnice, bila sam potpuno mokra i imala žuljeve na nogama.

Dan kasnije smo ponovno imali telefonsku vezu! Mogli smo napuniti mobitele na agregatu kod susjeda. Tako smo doznali da će ponovo biti organizirana evakuacija. Uzeli smo dva mala ruksaka i invalidska kolica na koja se moj suprug mogao osloniti. I stvarno, ovoga puta je došlo više autobusa.

Vožnja do Kijeva je trajala dva do tri sata. Prolazili smo pored spaljene vojne opreme, leševa i kratera od bombi. Morali smo često stati na ruskim kontrolnim točkama. Na jednoj nismo smjeli izaći iz autobusa, čak ni kako bismo obavili nuždu. Kada smo stigli do glavnog kolodvora u Kijevu, odmah smo ukrcani u vlak za evakuaciju koji je vozio u smjeru zapadne Ukrajine. Vozili smo se više od 12 sati, u vagonima je iz sigurnosnih razloga bilo ugašeno svjetlo, kako ne bismo bili meta."

Drugu priču objavljujemo sutra.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu