Quo vadis Europa?

Važnost dugo potisnute krize vodstva u njemačkoj Socijaldemokratskoj stranci nadilazi osobu političara kojeg su čak i politički protivnici smatrali simbolom stabilnosti. Radi se o Franzu Münteferingu, osobi koja je u potpunosti pogrešno procijenila stanje i atmosferu u vlastitoj stranci. Njegov autoritet je uzdrman čak i na poziciji budućeg dokancelara. Pljusku koju su dobili predstavnici njemačke socijaldemokracije, unatoč brzom pronalasku nasljednika na funkciji šefa SPD-a, ostavlja potpuno otvorenim pitanje kako će se razvijati koalicijski pregovori SPD-a sa strankama Unije. Nakon odluke i povlačenja Stoibera, koji je svoje kofere iz Berlina ponovno vratio u München, čini se da je u Njemačkoj sve moguće. Otvoreno je sve pa čak i mogućnost novih izbora, no takva varijanta najmanje je vjerojatna.

Što se god dogodi na stranačkom kongresu SPD-a sredinom ovog mjeseca i što se god dogodi u poljuljanim strankama CDU-u i CSU-u, Njemačka će na europskoj pozornici ostati na neodređeno vrijeme faktor političke nestabilnosti i neizvjesnosti.

Francuska, Italija i Velika Britanija zaokupljene same sobom

Njemačko-francuski motor već odavno nema snage pokrenuti nešto pametno. Jacques Chirac nema šanse niti kod kuće niti u svijetu ukazati na pravi put. Beskonačne afere oko mita najbližih suradnika te borba za predsjednikovo nasljedstvo između francuskog premijera Villepina i ministra unutarnjih poslova Sarcozyja dominiraju političku raspravu, a ulične borbe u pariškim predgrađima samo zasjenjuju i u medijima problem «paralizirane Europe».

Pogledajmo Italiju i vidjet ćemo osunčanog Berlusconija koji si je dao zategnuti kožu lica, kojeg još samo kabaretisti na televiziji uzimaju za ozbiljno i njegova glavnog suparnika Romana Prodija kojeg u Bruxellesu pamte kao neuspjelog predsjednika Europske komisije.

U Velikoj Britaniji Tony Blair još za vrijeme predsjedanja Europskom unijom zaokupljen je vlastitim političkim preživljavanjem, a ne traganjem za izlazom iz slijepe ulice europske integracije.

Nikakva očekivanja ni od istočne Europe

I na kraju istočna Europa, što je s njom? Najvažnija nova članica Europske unije Poljska de facto je pod vlašću desnoorijetiranih, provincijalnih i prema prošlosti usmjerenih blizanaca. Nova vlada može ostati na dužnosti samo ako dobije potporu ekstremno desno-populističkih, radikalno-nacionalističkih i protueuropskih grupacija. U Slovačkoj vlada koju toliko hvali Zapad zbog njezinih reformi jedva se spašava od raspada parlamentarne većine.

Osim toga, ako se uistinu dokaže da je nekoliko zemalja članica ili kandidata za članstvo u EU zaista na svojem teroritoriju imalo tajne logore CIA-e, tada se zaista možemo pitati 2005. godine: «Quo vadis Europa»?